VPrijavaPrijavi se

Вукајлијина библиотека

Arhiva216 odgovora· poslednji 9. dec 2016.
GZ

Ово је тема за књижевне сладокусце, за дискусије о поезији и прози, омиљеним књигама, песницима и цитате из песама, драма, романа... шта бисте волели да прочитате, коју бисте књигу препоручили? Које писце волите а које не подносите и зашто? Напишите омиљену реченицу или стих... свему је томе намењена ова тема.

Ево мали допринос од мене за почетак.
Нервозни отац војника, Благоје, у кафани на пристаништу који чека лађу и повратак сина за кога зна да је рањен... док седи са капетаном, његов страх се пробија кроз детаље које примећује и његово упорно започињање разговора:

"...Насред среде стајаше једна дрвена столица са сламним седиштем и сломљеном и тако живописно испруженом ногом као да хоће да се фотографише...
...
Благоје склони најпре ону столицу, псујући "што ће ово чудо овде", седе после према капетану, загрну рукав од ћурчета и погледа по столу, хтевши се налактити. Али се одједанпут, трже видећи по столу грдну, црвенкасту масну мрљу...
...
- Јесте ли видели онога с ногом?
- Кога с ногом?
- Та онога без ноге?
- Кога без ноге?
- Та онога са штаком?
- Кога са штаком?
- Са штаком! Онога што су му доктори одсекли ногу!
- А што су му одсекли?
- Па, кажу, хтео је да умре од ране што је добио на Јавору, па му онда одсекли ногу, па сад иде без ноге... Зар ви не знате онога с ногом?
- Не знам - рече капетан - нисам га видео.
- Па све проси пред црквом!
- Хм!
- Ух, Боже! - Благоје се стресе. - Овакав бадрљак амо! Боље би му било сто пута да је умро! А он ништа - жив! Па још пуши! Ништа му, каже, не шкоди!
- Па дабогме!
- Само то ми се не допада што проси."

Мало касније, слика његовог сина:
"Војник се захваљиваше непрестано са: "хвала, браћо!, хвала, браћо!", али му глас постајаше све више и више загушљив. Те две речи почеше добијати одсудан ритам, као у слепаца на вашару, и он као да сад први пут осети са свом снагом непоколебљивог уверења да је богаљ и просјак."

Лаза Лазаревић, "Све ће то народ позлатити"

· · · · · ·
AG

-Имао сам пријатеља, никад га нећу заборавити. Увек је био некако опседнут, као да је у њега ушао зао дух.
Шенуо је – а можете мислити због кога? Због Олге Ердељи, познате совјетске харфисткиње.
Можда је и Вера Дулова такође славна харфисткиња, али он је шенуо због Олге Ердељи. А НИКАД ЈЕ У ЖИВОТУ НИЈЕ НИ ВИДЕО, само је слушао на радију, чим она такне харфу, можете мислити, шенуо.

Шенуо и лежи. Не ради, не учи, не пуши, не пије, не устаје из кревета, прозоре не отвара, девојке не гледа. Дајте му Олгу Ердељи, и доста.
Наслушаћу се, каже, Олге Ердељи, и васкрнућу: устаћу из кревета, радићу, учићу, пушићу, пићу, и кроз прозор ћу гледати.

А ми му говоримо:
-Шта ће ти баш Олга Ердељи? Узми Веру Дулову, узми је уместо Ердељијеве. Вера Дулова такође дивно свира!
А он:
-Брига ме за вашу Веру Дулову! Видео сам Веру Дулову кад сам цркавао! Са вашом Вером Дуловом ни да с..ем не бих сео!

Видимо, мали је сасвим побенавио. Кроз три дана поново идем к њему.

-Како си, још увек о Олги Ердељи сањариш? Нашли смо ти решење: ако хоћеш сутра ћемо ти довести Веру Дулову?
-Свакако, - одговара, – ако хоћете да ја вашу Веру Дулову удавим струном од харфе, онда, молим, доведите је. Ја ћу је удавити.

Шта да се ради? Мали цркава, треба га спасавати. Пошао сам к Олги Ердељи да јој објасним о чему се ради, али се нисам усудио. Мислио сам поћи и до Вере Дулове али рекох не, удавиће је као пиле.
Лутам градом, тужан сам : оне тамо седе и свирају, забављају се уз харфе, а од малог остало само кост и кожа.

И онда, сретнем бапца. Није била много ни матора а била је пијана к'о треска. „Рубљу ми дај“, - рекла је – „Дај ми р-р-р-рубљу!“ Тада ми је синуло. Дао сам јој рубљу и све сам јој објаснио, а она , та пичкица, била је разумнија од Ердељијеве. Због убедљивости сам је натерао да понесе балалајку.

И тако сам је одвукао свом пријатељу. Ушли смо: он лежи и тугује.
Прво сам му, још с прага, бацио балалајку, а затим му под нос гурнуо Олгу, гурнуо сам је на њега. „ Ево је Олга Ердељи!“ - рекао сам, -„ Ако не верујеш, питај!“

А сутрадан видим: отворио прозор, провирио кроз њега и запалио је. Затим је почео мало радити, учити, пити, и постао човек као и сви други људи.
Ето, видите !

Венедикт Јерофејев, „Москва- Петушки“
На постављању каблова на међународном аеродрому Шерементјево
у јесен 1969.

ЏИ

ДЕМОН

Ми смо сами.

ТАМАРА

А Бог?

ДЕМОН

Од нас је диг'о руке;
Небом је само заузет,
Не занима га овај свет.

ТАМАРА

А Пакао и вечне муке?

ДЕМОН

Шта онда? Бићеш и ту са мном.

ТАМАРА

Ма ко ти био, пријатељу,
Што спокој си у духу пламном
Изгубио за вечност целу,
С уживањем што свесно није
Ја слушам тебе, страдаоче...
Но ако реч ти замку крије,
Ако ме преварити хоће...
О, смилуј се... Зар стећи мене
За тебе неку славу значи?
Зар небо више ја привлачим
Од свих што нису примећене?
И оне усред земног пука
Лепоту проносе божанску,
И постељу им девичанску
Још није такла смртна рука...
Не! Заувек ми се закуни...
Говори - видиш муке ове,
Видиш и моје женске снове!
Ти блажиш стрепњу што се буни...
Но твом је духу све познато
И пожалићеш мене зато.
Закуни ми се... Од злог циља
Реци да одричеш се сада.
Зар нема заклетве што збиља
Не може душу злу да свлада?

ДЕМОН

Кунем се данима створења,
И пропасти све васељене,
Кунем се срамом сагрешења,
Победом правде савршене;
Кунем се кратким сном о слави
И падом што га у мрак зави;
Кунем се виђењима нашим,
Растанком новим ког се плашим;
Кунем се судбом слугу мојих,
Духова чију власт освојих;
Кунем се будним мачевима
Душмана мојих, херувима;
Животом кунем се и гробом,
Земаљском светињом и тобом;
Кунем се твом сузом плахом
И чашом кад ти поглед трне,
Невиних уста твојих дахом,
Таласом твоје косе црне;
Кунем се љубављу и страшћу,
Кунем се срећом и пропашћу;
Ја одрекох се охолости
Што освету са мржњом снује;
Одсада отров лукавости
Никоме неће дух да трује;
Ја нећу с небом да се борим,
Ја хоћу љубављу да горим,
Ја хоћу добром да одишем!
Сузама покајања свога
Са чела мога ћу да збришем
Трагове огња небескога,
И нека мирни врт тог света
Без мене, безбрижан, доцвета!
Твог бића тајне драгоцене
Појмити једино ја могу,
И јер си светиња за мене,
Моја је власт крај твојих ногу.
На љубав твоју као на дар
Ја чекам, веруј ми, Тамара;
За твој сам један миг ја кадар
Да вечност жртвујем, пун жара,
Јер величину ја не губим
Ни када мрзим, ни кад љубим.
И са мном, сином васељене,
Поћи ћеш ти у крај комета,
Где бићеш царица тог света
И верни друг што прати мене;
Без саучешћа, без ганућа
На Земљу ћеш да гледаш ти,
Где брзо трне жеља врућа,
Где варљиви су лепи сни;
Где има само лажне среће
И грехова и тешких казни,
Где никад нико без бојазни
Ни мрзети ни љубит' неће.
...

SA

O, Death- Ralph Stanley

O, Death
O, Death
Won't you spare me over til another year
Well what is this that I can't see
With ice cold hands takin' hold of me
Well I am death, none can excel
I'll open the door to heaven or hell
Whoa, death someone would pray
Could you wait to call me another day
The children prayed, the preacher preached
Time and mercy is out of your reach
I'll fix your feet til you cant walk
I'll lock your jaw til you cant talk
I'll close your eyes so you can't see
This very air, come and go with me
I'm death I come to take the soul
Leave the body and leave it cold
To draw up the flesh off of the frame
Dirt and worm both have a claim
O, Death
O, Death
Won't you spare me over til another year
My mother came to my bed
Placed a cold towel upon my head
My head is warm my feet are cold
Death is a-movin upon my soul
Oh, death how you're treatin' me
You've close my eyes so I can't see
Well you're hurtin' my body
You make me cold
You run my life right outta my soul
Oh death please consider my age
Please don't take me at this stage
My wealth is all at your command
If you will move your icy hand
Oh the young, the rich or poor
Hunger like me you know
No wealth, no ruin, no silver no gold
Nothing satisfies me but your soul
O, death
O, death
Wont you spare me over til another year
Wont you spare me over til another year
Wont you spare me over til another year

DŽ

Jak, a i mučan mi ostao Selimovićev opis komšije alkosa koji se sam obogaljio
("Sjećanja")

"Džemal je u piću oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke, ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama."

АА

Најјача сцена коју сам до сада прочитао, која ме је откинула да ми није било добро пар дана после тога, је она задња сцена у Идиоту од Достојевског. Намерно не причам о чему се ради, јер ако га неко није прочитао, обавезно да га прочита (Идиота).
А и даље не капирам шта ће му та сцена, јер скроз одскаче од целе књиге. Има ли ко неко тумачење око тога, јер сам ја и даље у ребусу?

DŽ

Prošle godine pročitao, sjetio bih se šta je da daš neki nagovještaj. Ovako mi ne pada na pamet ništa što je odskakalo od radnje.

АА

Баш она задња сцена, када на крају књиге дође до ово двоје, и када упадне у оно стање, када види шта је било код Рогожина.

FO

Mizera

Kao oko mrtvaca jednog
sjaje oko našeg vrta bednog,
fenjeri.
Da l noć na tebe svile prospe?
Jesi li se digla među gospe?
Gde si sad Ti?

Voliš li još noću ulice,
kad bludnice i fenjeri stoje
pokisli?
A rage mokre parove vuku,
u kolima, ko u mrtvačkom sanduku,
što škripi.

Da nisi sad negde nasmejana,
bogata i rasejana,
gde smeh vri?
O, nemoj da si topla, cvetna,
O, ne budi, ne budi sretna,
bar ti mi, ti.

O, ne voli, ne voli ništa,
ni knjige, ni pozorišta,
ko učeni.
Kažeš li nekad, iznenada,
u dobrom društvu, još i sada,
na čijoj strani si?

O, da l se sećaš kako smo išli,
sve ulice noću obišli
po kiši?

Sećaš li se, noćne su nam tice
i lopovi, i bludnice,
bili nevini.

Stid nas beše domova cvetnih,
zarekli smo se ostat nesretni,
bar ja i Ti.
U srcu čujem grižu miša,
a pada hladna, sitna kiša.
Gde si sad Ti?

Miloš Crnjanski

AL
Citat:"Osećao je to na slepočnici, kao što zid oseća vršak eksera pre nego što ovaj bude zakucan u njega. Dakle, nije to osećao."

"Ponovo stara borba sa nekadašnjim divom. Dabome, on se ne bori, borim se jedino ja; on samo polegne po meni kao neki sluga po stolu u krčmi, skrsti ruke na mojim grudima i prisloni bradu na svoje ruke. Da li ću moći da izdržim taj teret"

"Za čim jadikuješ, napuštena dušo? Zašto oblećeš oko kuće života? Zašto ne stremiš u daljinu koja ti pripada, umesto što se ovde boriš za nešto što ti je tuđe? Radije živ golub na krovu, nego u ruci polumrtvi vrabac što se grčevito koprca."

"Istinski put vodi po konopcu koji nije razapet visoko nego tik nad tlom. On je, izgleda, većma namenjen da sapliće nego da se po njemu hoda."
Kafka, "O grehu, patnji, nadi i istinskom putu"
Citat:"Obratite pažnju kada izađete na sat u hodniku. To je prazan brojčanik, ali zato na svakih pola sata stražar spere staru kazaljku i nacrta novu, i eto tako živiš po nacrtanom vremenu."
Nabokov, "Poziv na pogubljenje"
ВК

Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi, a mračne mase preplavljaju u jezovitoj šutnji stubište radničke klase, ispunjuju uske sobe tik do ljesa. Nakon nekoliko sati iščezlo je cveće ispod kojeg su ga položili jer su stotine ruku uzimale po jedan cvetak kao dragocenu relikviju.

U uskoj sobi postao je glas tako zagušljiv da su se sveće ugasile zbog pomanjkivanja kiseonika. Sve silnije naviru mase, val za valom, prema mrtvaku. Od njihovog ljulja se ljes i umalo što nije pao. Udovica i prestrašena deca moraju ga pridržavati rukama. Šef policije pokušava zabraniti javni sprovod jer studenti nemeravaju iza ljesa nositi kažnjeničke lance ali se to ipak naposljetku ne usude učiniti protiv onog uzbuđenja koje bi inače oružjem iznudilo sudjelovanje. Na tom sprovodu se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija... Tako Dostojevski u svom posljednjem času poklanja svom narodu jedan trenutak izmirenja i demonskom snagom još jednom obuzdava suprotnosti svog vremena napete do bjesnila. A kao veličanstveni pozdrav mrtvome praska iza njegova poslednjeg puta strahovita mina: revolucija. Tri nedelja kasnije ubijen je car, ustanak grmi, a munje kažnjavanja potresaju svet. Jednako kao i Betoven umire Dostojevski u svetoj pobuni elemenata, u oluji.

Štefan Cvajg, Graditelji sveta, Tri majstora, Fjodor Dostojevsk

HA

Ja Poezijiu slabo volim, ali jedan stih moram da ubacim, cini mi se da je iz Ovidijevih Metamorfoza, a glasi:
Sto ne unisti kobni tok vremena?
Vek otaca gori od vekova dedova!
Rodi nas gore, a mi cemo roditi jos gore potomstvo od nas.

HR

Parce iz jedne od mojih omiljenih knjiga X)
Zivot je siri od svakog propisa. Moral je zamisao, a zivot ono sto biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne ostetimo. Vise je stete naneseno u zivotu zbog sprecavanja greha, nego zbog greha.

Dervis i smrt

ME

Today my heart collapsed.
And the feeling in my stomachs like a knife in my back.
And it's too damn short for me to get a grip
and pull the fucker out before it sticks.

Today my lungs collapsed
And I'm choking on my blood which has all turned black
And everything I'm spitting out. I'm spitting out.
Just spells your name.

Why, oh why, would you use that one.
You know I never used it, cos it just ain't on.
Can you pull it out of me please
cos it really fucking hurts and Its making me dizzy
No? Well fine, then ill tell you what.
I'm gonna tell you that I love you till my breathing stops.
Today my heart collapsed
Everything was fine and now I'm ready to relapse.
I can't understand how you made it through
I'm totally fucked cos I'm falling for you..

Today my lungs collapsed
and I'm choking on my blood which has all turned black
and everything I'm spitting out
I'm spitting out.

Why would you use that one
you know I never used it cos it just ain't on.
can you pull it outta me please
cos it really fucking hurts and it's making me dizzy
No! well fine then I'll tell you what.
I'm gonna tell you that I love you till my breathing stops.

The black heart king
has met his black heart queen
forgot everything he was
for the taste of her skin
his nights no longer lonely
once he let her in
and by the orchestra of wolves
you can hear him sing….

CA

Poor, dear Cat. And this was the price you paid for sleeping together. This was the end of the trap.This was what people got for loving each other. Thank God for gas, anyway. What must it have been like before there were anesthetics? Once it started, they were in the mill - race. Catherine had a good time in the time of pregnancy. It wasn't bad. She was hardly ever sick. She was not awfully uncomfortable until toward the last. So now they got her in the end. You never got away with anything. Get away hell! It would have been the same if we had been married fifty times. And what if she should die? She won't die. People don't die in childbirth nowadays. That was what all husbands thought. Yes, but if she should die? She won't die. She's just having a bad time. The initial labor is usually protracted. She's only having a bad time. Afterward we'd say what a bad time and Catherine would say it wasn't really bad. But what if she should die? She can't die. Yes, but what if she should die? She can't, I tell you. Don't be a fool. It's just a bad time. It's just nature giving her hell. It's only the first labor, which is almost always protracted. Yes, but what if she should die? She can't die. Why would she die? What reason is there for her to die? There's just a child has to be born, the by-product of good nights in Milan. It makes trouble and is born and you look after it and get fond of it maybe. But what if she should die? She won't die. But what if she should die? She won't. She's all right. But what if she should die? She can't die. But what if she should die? Hey, what about that? What if she should die?

SV

Pohvala svetu - Branko Miljković.

Ne napuštaj me svete
Ne idi naivna lasto

Ne povredite zemlju
Ne dirajte vazduh
Ne učinite nikakvo zlo vodi
Ne posvađajte me sa vatrom !

Pustite me da koračam
prema sebi kao prema svome cilju

Pustite me da govorim vodi
Da govorim zemlji
I ptici koja živi od vazduha
glas moj ispružen kao živac.
Pustite me da govorim
dok ima vatre u meni

MOŽDA ĆEMO JEDNOM MOĆI
DA ONO ŠTO KAŽEMO DODIRNEMO RUKAMA

Ne napuštaj me svete.
Ne idi naivna lasto. - On je fantastičan i ko zna šta bi još napisao da je duže živeo. Slava mu! Nazivam se kćerkom Njegovom po peru. Bez trunke stida.

- - - - - - - - -

INVICTUS - William Ernest Henry

Out of the night that covers me,
Black as the pit from pole to pole;
I thank whatever gods may be
For my unconquerable soul.

In the fell clutch of circumstance,
I have not winced, nor cried aloud.
Under the bludgeonings of chance,
my head is bloody, but unbowed.

Beyond this place of wrath and tears
Looms but the Horror of the shade;
And yet the menace of the years
Finds, and shall find me, unafraid.

It matters not how strait the gate,
How charged with punishments the scroll:
I am the master of my fate.
I am the captain of my soul!

Prevod - Iz noći, koja me obavija, crna, kao najdublja jama, zahvaljujem Bogu, koji god da jeste na ovoj neosvojivoj duši. U okrutnim kandžama okolnosti nisam posustao nit' naglas zaplakao. Pod udarima mogućnosti moja glava je krvava ali ne i pognuta!
Izvan ovog mesta gneva i suza vreba samo užas senke. Ali će me zle godine opet tražiti itpronaći NEUPLAŠENOG.
Nije bitno koliko je uska kapija, koliko je ispunjena kaznom neuspeha...
JA SAM GOSPODAR SVOJE SUDBINE. JA SAM KAPETAN SVOJE DUŠE.

- - - - - - - - - - - -
"Postoje dve tragedije u čovekovom životu.
Jedna je izgubiti ono za čim žudiš.
Druga je dobiti to." - Šo

ME

Preporučite mi neku zabavnu knjigu, prednost imaju one s kraćim pričama. I strani autori. I da ima prevod na naš jezik.

Znam da Vudi Alen piše knjige al se bojim da ovi iz knjižara neće znat no će me gledat ka da sam panglu. "Momak, Vudi Alen je režiser, on snima filmove. Ako hoćeš nešto od njega pođi u cede šop.".

· · · · · ·
KO
Citat:"Ali, molim vas! - poviknuce vam na to - ne mozete se buniti: to je: dva puta dva cetiri! Priroda ne pita: nje se ne ticu vase zelje, ni da li vam se svidjaju njeni zakoni ili ne. Vi je morate primiti onakvu kakva je, dakle i sve njene rezultate. Zid je dakle zid, itd., itd." Gospode Boze! A sta se mene ticu zakoni prirode, i aritmetika, kad se meni, zbog cega bilo i dva-puta-dva ne dopadaju? Naravno da necu celom probijati neki takav zid, ako zaista nemam snage da ga probijem; ali necu se ni pomiriti s tim samo zato sto je predamnom bio kameni zid, a u meni je nedostajalo snage.

Kao da je takav kameni zid zbilja neko umirivanje, i zaista sadrzi u sebi ma slovce o miru, jedino zato sto je on: dva puta dva cetiri. O rugobo nad rugobama! Sasvim je drugo nesto: sve razumeti, sve saznavati, sve te nemogucnosti i kamene zidove; i ne umiriti se ni na jednom od njih, ako vam je mrsko da se mirite; doci putem najneizbeznijih logickih kombinacija do najodvratnijih zakljucaka o vecitoj temi: da si zbog kamenog zida odnekud ti sam kriv, premda ti je potpuno jasno da nisi kriv, i usled toga, cutke i nemocno skrgucuci zubima, sladostrasno zamreti u inerciji, sa pomislju: da, kako se pokazuje, nemas cak ni na koga ni da se ljutis; nema predmeta za to, a mozda ga nikad nece ni biti; jer je sve prosto podmetanje, udesavanje, prevara, prosto popara, ne zna se sta i ne zna se ko, ali bez obzira na sve te neizvesnosti i udesavanja, vas ipak boli, i sto je vise nepoznatog sve vas vise boli!
Citat:I zаšto ste vi tаko čvrsto i svecаno ubeđeni dа je sаmo normаlno i pozitivno - jednom rečju, dа je sаmo blаgostаnje korisno po čoveka? Dа se ne vara rаzum u pitanju koristi? Moždа čovek ne voli sаmo blаgostаnje? Moždа on isto toliko voli i pаtnju? Moždа mu je pаtnjа isto toliko korisnа koliko i blаgostаnje? Covek ponekаd uzasno voli pаtnju, do ludila, to je fakt. U tom smislu nema potrebe obracati se svetskoj istoriji; zаpitаjte sаmog sebe — аko ste čovek i аko ste ma i najmanje živeli. Što se tiče moga ličnog mišljenjа, voleti sаmo blаgostаnje, nekаko je i nepristojno. Ne znаm dа li je dobro ili rđаvo, аli — ponekаd slomiti nešto vrlo je prijаtno. Otvoreno govoreci: jа nisаm ni zа blаgostаnje, niti za patnju. Jа sаm… zа svoju ćud, i zа to, dа mi ona bude zаgаrаntovаna kаd mi ustrebа.
МА

Može neko neku preporuku za knjigu, nešto recimo o ličnom usavršavanju i to, ali da nije glupo ispiranje mozga tipa Robin Šarma mrtvi. Ako ne onda nešto random zanimljivo iz oblasti psihologije, ne mogu romane sad da čitam.

MI

When I heard the learn’d astronomer;
When the proofs, the figures, were ranged in columns before me;
When I was shown the charts and the diagrams, to add, divide, and measure them;
When I, sitting, heard the astronomer, where he lectured with much applause in the lecture-room,
How soon, unaccountable, I became tired and sick;
Till rising and gliding out, I wander’d off by myself,
In the mystical moist night-air, and from time to time,
Look’d up in perfect silence at the stars.

Walt Whitman

NI

Од поезије, Момчино Настасијевић

Ни реч, ни стих, ни звук
тугу моју не каза;
А дуге свеудиљ неке
небо и земљу
спаја и спаја лук.

СС

,,Od mogućih osam planeta Sunčevog sistema, ja izabrah Pluton. Devetu. Kao da mi je rečeno da uzmem jabuke iz korpe a ja pohrlim za orasima na stolu na kom nema krcka oraščića. Nema metafora, ja živim na Plutonu. Ne poznajem fiziku i zato imam strah da me neka strana sila velikom brzinom ne izbaci iz gravitacionog polja. Ne želim ni da se upoznam sa njom. Imam knjige ali ne želim da se strahovi opravdaju. Sjedim na njima, bojim se da ustanem i bojim se da odskočim, ne želim da odletim u svemir koji je negostoljubiv.
Ko je uopšte nazvao svemir negostoljubivim? Jeste, sve digresija na digresiju ali kakav je to kontrast na Plutonu, šarenilo unutrašnjeg nemira koje još više čini očiglednim spoljašnji mir koji je monoton. Biram da se mučim ali samo pod uslovom da ne budem na devetoj planeti nego na prvoj izbačenoj.''
Itd. Zanimljivo.

,,Čitao sam fiziku. Čitao. I doživio čak. Danas sam smiren, šanse da me nešto izbaci van gravitacionog polja Plutona su male, veoma male, gotovo nula. U ovim knjigama ima i puno neobičnih podataka za koje mi je bilo dovoljno da pogledam u svoje tijelo pa da zaključim da nijesu činjenice. Piše da je nemoguće živjeti ovdje. A ja evo živim već neko vrijeme. Pa onda počinjem da dovodim u pitanje i uvjeravanje u to da sam ovdje bezbjedan. Onda, kad nastupi strah, pokušavam da vrijeme razložim na trenutke, na male vremenske intervale, na tačkice vremena da bih sa sigurnošću mogao da zaključim da sam u sadašnjosti u svakoj toj tački tu na mjestu, i bezbjedan i da polako skačem iz jedne u drugu tačku bezbjednosti. Tako živim ponekad. Ali ne mogu da se ne osjećam kao asimptota. To bi bilo u redu kada bih mogao da vidim čemu to težim i koliko je opasna okolina toga nečega. Imam tamo još knjiga, na jednoj piše: Put ka nepozntoj liniji horizonta. Ubijedio sam sebe da je tu odgovor. Ako ga ne bude, izmisliću ga."
Izvinjavam se zbog ijekavice, možda je ekavica u originalu ali svejedno, ne?

PZ
Citat:Оц Јоил

po tami moga tela
opaka svetlost šestari

v. p.

To u kombinaciji sa

Citat:Sijalicu dobru pališ
u tuzi mojoj smeđoj

su nešto najbolje što je ikada izašlo ispod jednog pera

TH

Dela našeg života koja mi nazivamo dobrim delima i o kojima sa lakoćom pričamo skoro su sva ona dela koja činimo na "lak" način, i mi ih lako zaboravljamo. Neka druga dela, o kojima govorimo sa naporom, nikada ne zaboravljamo, i ona su mnogo više naša nego neka druga, a njihove senke prekrivaju dugo sve dane našeg života.
Herman Hese, Samovolja predstavlja zadovoljstvo

KO

No njegova najmilija reč bila je "Izdržati" - u svome romanu o Fridrihu on nije video drugo do apotezu te zapovedne reči koja mu se činila skup sve vrline koja trpeći dela.

Tomas Man, the Thomas, Smrt u Veneciji.

KO

"Noć je uzvišena, dan je lijep. Ljude koji imaju osjećanje uzvišenog, svečana tišina ljetnje večeri, kada se treperavi zraci zvijezda probijaju kroz smeđe noćne sijenke a mjesec stoji usamljen na vidiku, ponijeće polagano do uzvišenih osjećanja prijateljstva, ništavnosti svijeta, vječnosti. Svijetao dan uliva čovjeku poslovnu preduzimljivost i vedro raspoloženje. Uzvišeno dira čovjeka, lijepo očarava. Lice čovjeka koji je obuzet osjećanjem uzvišenog ozbiljno je, ponekad napregnuto i zadivljeno. A vedro osjećanje lijepog pokazuje se u živahnom sjaju očiju, u nasmijanim crtama lica, a često i u bučnoj veselosti. I uzvišeno može da bude raznoliko. Nekad ga u nama prati izvijesna jeza ili sjeta, nekad samo tiha zadivljenost, a u nekim slučajevima na uzvišenoj osnovi široko razvijena ljepota. ...Uzvišeno mora uvijek biti veliko, a lijepo može biti i malo. Uzvišeno mora biti jednostavno, lijepo može biti ukrašeno i nakićeno."
Svašta je Kant srao u toj knjižici, ali bilo je ovakvih, meni lijepih dijelova.

Prijavi se na vukajlija.com da bi odgovorio.Prijavi se