Ničeovo učenje o volji je inspirisano Šopenhauerovim učenjem o Volji koja je u osnovi sveta. Kod Šopenhauera ona je slepa, bezumna, zla i manipuliše ljudima. A Niče shvata volju u pozitivnom smislu, kao volja za moć, ambicija, želja za životom, životni impuls i težnja da se savlada apsurd egzistencije, što se oslikava u čovekovom stvaralaštvu - umetnosti npr. Opet, to je želja za dominacijom i prevazilaženjem, ali u svakom izvanmoralnom smislu.
Ničeova filozofija nije metafizička, jer se metafizika bavi umnim saznanjem - čistim pojmovima, idejama, a to je ono što Niče prezire. Po njemu, najveću istinu nose čula i čulno saznanje. Kada osetiš nešto čulima (nervni nadražaj), ono što je aficiralo tvoja čula gubi deo svoje istinitosti, takoreći - filtrira se. I dalje od čula, u mašti se stvara slika čulnog nadražaja i opet tom slikom, još se gubi na istinitosti tog pradoživljaja. Pa dalje, tu sliku oslikavaš glasom u reč i tako nastaje jezik, a to je još dalje udaljavanje od stvari. I na kraju, od reči se stvara pojam u umu i to je najveća udaljenost od stvari. I zato cela metafizička tradicija od Sokrata, Platona i Aristotela, pa do Hegela se samo udaljavala od istine i otuđivala stvari od čoveka. A to udaljavanje od istine Niče naziva metaforom i antropomorfizmom, što znači da ono što čovek drži za istinito su obične metafore i antropomorfizmi. I zato je Niče i protiv filzofije i najveći značaj pridaje umetnosti, jer je umetnik svestan da barata sa metaforama i igra se sa njima.
Tako nekako, ukratko o jednom delu Ničeove filozofije.