Imao sam 8 i po godina dok je trajalo bombardovanje i dosta toga se sećam. Rekli su da će biti bombardovanje i da se neće ići u školu. Prvo veče smo otišli kod komšija u podrum i moji su se toliko uspaničili to veče, kao da nećemo preživeti noć. To veče su gađali fabriku u mom gradu koju su još kasnije nekoliko puta gađali (da je dokrajče, šta li je već u pitanju).
Elem, ja sam bio potpuno izgubljen, ali ne naročito uplašen, verovatno ne uočavajući ozbiljnost situacije. Danju sam se igrao sa ostalom decom, a kad počnu sirene, kud koji - mili moji. Svi bežimo svojim kućama.
Posle smo počeli da se krijemo u podrumu kod nekih drugih komšija koji su imali ogroman podrum i kod kojih je bilo fantastično zezanje. Ljudi su igrali karte, šalili se, zezali se... Deca u jednoj, a odrasli u drugoj prostoriji. Moj brat je proslavio rođendan u tom podrumu.
Pink je histerično zabavljao mase Grandom (koji je tek stvoren), a na RTS-u reportaže o žrtvama i bombardovanjima. Koji kontrast, jbt. A tek koju sam transferčinu blama doživeo kad su ljude pitali: "Da li ćemo pobediti", a odgovori su usledili: "Pobedićemo, moramo! Dokazali smo da možemo protiv celog sveta".