Pazi ovako. Teorija je da kad je neko visoko inteligentan, on je u svakom trenutku uglavnom svjesniji mnogih stvari, pa to dovodi do toga da gubi dio zadovoljstva u nekim sitnim stvarima. Takođe lakše uviđa koliko su neke stvari oko kojih se ljudi nerviraju sitne i beznačajne u poređenju sa mnogo većim problemima od kojih zaivsi sudbina kako pojedinca, tako ponekad i čovječanstva.
Npr. sport. Ne moraš biti genije da bi znao da je sport pun namještaljki, dopinga, prljavih igara i da sportisti igraju prije svega zarad svog vlastitog ličnog, i to finansijskog interesa. To danas svi znaju, pa ipak uživaju u sportu, nerviraju se oko ishoda utakmice, i glasno navijaju.
Međutim, oni koji su vrlo inteligentni, tih istih stvari su u svakom trenutku baš duboko svjesni, a oni sa malo manjim IQ-om u stanju su da te stvari zaborave i da se prepuste emocijama i navijanju.
Generalno kontam da su inteligentni ljudi u svakom trenutku svjesniji postojanja mnogih negativnih stvari, kao i beznačajnosti nekih drugih stvari, i da zbog toga mogu lakše zapasti u depresiju, ili imati manju količinu životne strasti od prosječnih.