Ja poznajem lika koji je sam sebe toiko iskasapio, da mu je veći deo tela u dubokim ožiljcima. Skakao sa krovova, namerno se češao od granja sa trnjem, palio se, seckao...
Imam utisak da se to prevazilazi uvek nekim novim hobijem, ako uopšte dođe do prevazilaženja, kao onaj sistem babuški - idemo dalje. Ima li kraja tim ožiljcima, valjda je problem što se navuku.
Ако се водимо оном "мислим, дакле постојим", човек кад кија и свршава не постоји? Или осети смрт на секунд? Или нешто треће?
Svestan je ali ne misli. Nisu misli i egzistencija isto. I ne gasi se već pre nešto suprotno.
Moguće prilikom koncentracije na neku jantru kod nekih vrsta meditacije. I možda prilikom isihastičke molitve. Ali sigurno prilikom bolnog šuta u skrotum
Mora da postoji i verzija zanimljivosti za šire mase. Većina koja čita dnevnu štampu zna samo šta je kijanje. :)