...utom ugledaju neko konjče, koje je, zalutalo iz srpske komordžijske jedinice, bespomoćno rzalo i strigalo ušima, gledajući ove dobre ljude u nadi da će mu možda dati šargarepu, ili bar kocku šećera,i odvesti do najbliže štale, otimariti, dati zobi i pokriti konjskim ćebetom. Avaj. Arbanasi izgubiše interesovanje za starca i dečaka, pa polako opkoliše konjče, koje ništa nije slutilo. Ubrzo, preko snežne beline prolomilo se užasnuto konjsko njištanje, koje je polako zamiralo među gudurama, sve dok se jedino nije čulo mljackanje desetak parova arbanaskih gladnih čeljusti, sa kojih se sveža krv konjčeta cedila na mekan i paperjast, tek navejao sneg, a krv je bila boje njihove zastave, gustocrvena. Deda i dečak potrčaše koliko su ih noge nosile...
-
Najzad, teturajući kroz sneg, nađoše jedinicu. Promrzli i odrpani vojnici bili su okupljeni oko vatrice. Dečak i starac nisu mogli da veruju: osećao se prijatan miris mesa, mada su poslednjeg konja pojeli još na Fljameštiju, kad je stigla naredba da se uništava artiljerija, koja nije mogla da se transportuje sa čuke na čuku – tegleće životinje više im nisu bile od koristi. Ali bilo je nečega u mirisu mesa što ih je sve više zbunjivalo kako su se približavali. Tokom godine vojničkog života navikli na meso sa vatre, znali su da razlikuju: svinjetinu, ovčetinu, govedinu, piletinu, kozje pečenje... Ovo ne beše ništa od onog što su znali. Ipak, glad im nije dopustila suvišna pitanja. Proguraše se do kuvara i ugrabiše poslednji polupečeni deo rebara. I dok su halapljivo čerupali još crveno tkivo sa kostiju, deda upita:
-
- A je li, rođeni, kakvo je ovo meso? Da niste konjče neko našli smrznuto, ili trampili s Arnautima kakvo jagnje? Ja sam skapo gladan, pa možda zato ovo meso ne prepoznajem...
- Ćata Mićilije - odvrati u pauzi između zalogaja mitraljezac Tanasko. Ubiše ga jutros Arnauti. Pa da se ne baci...
-
Dečak stade da povraća krupne,nesažvakane komade...