Блажени су сиромашни духом, њихово је царство небеско

Jebiga, Peki, ovo je mod otvorio. Je l smeta?

Ма јок, није битно ко је отворио. Наравно да не смета, него само питам, како то да вам не досади да оволико често расправљате о вери? :)

Meni ne smeta. To sto sam ateista ne znaci da nisam dosta razmisljala o tome.

Кул.

Ovdje ono što Milica i Filantropofob pričaju ima smisla, a vi ostali kao papige ponavljate antireligijske krilatice tipa "Oni su mislili i da je zemlja ravna ploča, pa su se zajebali" i sl.

Ja sam bio napolju zadnjih sat ipo. Evo tek sad gledam kako se tema razvijala u mom odsustvu.

Ona moja izjava o latentnim vjernicima, možda mi je malo izletila, i bila je možda uvredljiva prema nekima. Ko sam ja da tvrdim da je neko latentno ovo ili ono?

Tu malo srah.

Ali kad se već postavlja to pitanje, zašto ljudi toliko pričaju o religiji, ipak mislim da kod većine ljudi postoji određeni stepen žudnje prema Bogu, ili želje da dožive religijsko iskustvo. Neko reče da je čovjek homo religiosus.

Što se tiče toga kome je lakše, vjernicima ili ateistima - to je relativno pitanje i zavisi od mnogoih stvari.

Vjernicima je lakše u tome što imaju neki relativno čvrst oslonac i smisao - a to im je vjera - i takođe imaju nadu u vječni život, što im omogućava da se suoče sa besmislom smrti.

Ateisti mogu lakše da se razočaraju u životu, jer nemaju ni jedno toliko čvrsto uporište. Mogu lakše da zapadnu u nihilizam.

Sa moralnog stanovišta, ni jednima ni drugima nije lako.

Ateisti moraju sami sebi da postave etičke smjernice, za koje je teško reći koliko su validne, a s druge strane mogu i da budu amoralni (što nije isto što i nemoralni) - bez straha od kazne, kao i bez neke pretjerane griže savjesti.

Vjernici s druge strane, moraju više da paze šta rade, i suočavaju se sa raznim iskušenjima, te ako čine grijeh - a svi ljudi čine grijeh - nema tog koji nije zgriješio - onda se suočavaju sa velikim osjećajem griže savjesti i sa strahom od Boga. Takođe, hrišćanima nije lako jer su u okruženju koje često ne gleda blagonaklono na hrišćanstvo, te su stoga često meta izrugivanja, progona i sl.

Pored svega toga, hrišćani imaju misiju da šire svoju vjeru među ljudima, misija koja uopšte nije jednostavna, naročito u situacijama u kojima se svaki afirmativni pomen religije dočekuje na nož.

Okej, a meni nisi odgovorio zasto se ateisti plase da ne postanu vernici?

Plaše se zato što znaju da onda nema više zajebancije - valja poštovati određene zapovijesti, valja izbjegavati grijeh i poroke, valja se kajati, valja odgovarati za svoje postupke, prihvatiti odgovornost za sranja koja čovjek čini, itd.

I btw, poslednja dva pasusa se odnose samo na zagrizene vernike, ne za klasicne verujem-jer-ne-znam-za-bolje vernike, koji, priznaces, prednjace.

Uzvišena zločesta pufnice, šta je tu tačno besmisleno?

Zasto ironises?

Zato što je najlakše bez ikakvih jebenih argumenata nešto proglasiti za glupo i besmisleno. To ukazuje na veliku aroganciju.

Besmisleno je recimo tvoje jebeno licno misljenje da su ateisti takvi kakvima si ih gore opisao. Znaci da ne postuju ono sto ti zoves zapovesti, a ja zovem neke od tih stvari moral, da su gresni i porocni, da se ne kaju, da ne odgovaraju za svoje postupke etc.

Odgovaraju ali na drugačiji način. Sami sebi mogu da sude po nekom ličnom etičkom načelu koje se njima najviše sviđa. Ima ateista koji su moralniji ljudi od vjernika. I vjernika koji su teška đubrad.

Ali pogledaj kako si ti gore portretisao ateiste! Ono je suludo! Da ne znam bolje mislila bih da si trol prve klase!

Ja prvi za sebe tvrdim da sam grešan. Ali mnogi ateisti neke stvari koje ja radim ne smatraju za grijeh, dok ih religija smatra. I ja sad da sam ateista ne bi se suočavao sa grižom savjesti zbog određenih stvari, a kao vjernik se suočavam.

Znas sta, ja odustajem jer cu izgubiti zivce. Ti si neverovatan. Ako zelis da se pomolis za moje spasenje- izvoli. Ali ne mogu da nastavim pricu jer ne znam da li citas sta zapravo pises. Procitaj opet ovo:

Plaše se zato što znaju da onda nema više zajebancije - valja poštovati određene zapovijesti, valja izbjegavati grijeh i poroke, valja se kajati, valja odgovarati za svoje postupke, prihvatiti odgovornost za sranja koja čovjek čini, itd.

Za to ti mogu reci samo svaka tebi cast, hriscanine. Ne zelim da gubim zivce.

Pod zajebancijom, grijehom i porocima ne smatram samo ubijanje ljudi i pljačkanje, klanje i slično.

Religija za grijeh između ostalog smatra: drkanje, seks prije braka, pijanstvo, varanje partnera, i sl. Većinu tih stvari rade i vjernici i ateisti. Samo onaj ko je zaista vjernik se zbog toga suočava sa grižom savjesti i nastoji te stvari da ne radi, ili bar da ih radi manje.

Ja se prvi i napijam, i drkam kurac, ali mi nije baš svejedno što to radim. Osjećam krivicu i nadam se u Božju milost.

A ateisti, mogu to sve slobodno da rade, bez i najmanjeg osjećaja krivice, jer ne osjećaju to kao grijeh - za razliku od ubijanja i klanja, koje svi osjećaju kao grijeh nevezano za vjeru.

Izvini, ne mogu. Neko drugi ce ti odgovoriti. Ne mogu.

Zašto ne možeš?

Ne tvrdim za sebe da sam neki svetac. I ja imam sve iste poroke i sklonosti kao i ateisti.

Samo što vjernik bar nastoji to da izbjegava i osjeća grižu savjesti zbog tih stvari.

A ateista kao nešto nemoralno možda smatra samo ono gdje se direktno nanosi šteta trećim licima, a možeš slobodno da se samouništavaš do mile volje i da bludničiš s kim god oćeš kolko god oćeš, samo ako je sve konsenzualno.

Zato sto ne mogu izraziti ovde svoje misljenje a da pritom ne kazem sta zapravo mislim o svemu sto si napisao ovde. To se takodje odnosi i na tvoje poslednja dva pasusa.

Pa reci! Slušam te!

Pretpostavljam da hoćeš da kažeš kako su vjernici licemjeri zato što propagiraju neke zapovijesti i neka načela kojih se ni sami ne pridržavaju uvijek (što sam ja i sam priznao).

E pa sad ću ti ja to objasniti. Svi ljudi imaju svoje slabosti. Nijedan čovjek osim Isusa Hrista nije bio na ovom svijetu, a da nije učinio ni jedan grijeh. Ni jedan čovjek nije bio a da nije podlegao nekim iskušenjima.

Jedina razlika između vjernika i ateiste je ta što vjernik prizna da su te stvari grijeh i nastoji koliko je u njegovoj moći da ih izbjegava, a kad podlegne iskušenju svjestan je svoje nemoći i odgovornosti pred Bogom, i kaje se.

A ateista s druge strane, uopšte ne prizna da su te stvari grijeh, i onda smatra da može slobodno da ih upražnjava do mile volje.

Ja se divim ljudima koji su uspješniji od mene u odolijevanju iskušenjima.

Inače, pogrešno je shvatanje po kome se duhovni preobražaji dešavaju trenutačno.

Mnogi hrišćani se cijeli život bore protiv grijeha i iskušenja, i pokleknu, pa se opet dignu. Neki se razočaraju u taj put, pa odbace hrišćanstvo. Neki padnu u očajanje i smatraju da su im grijesi preveliki i neoprostivi. To su sve đavolje zamke. Đavo želi da mi mislimo kako je hrišćanski put pretežak i neostvariv i kako su naši grijesi neoprostivi.

A istina je da ma koliki naši grijesi bili, oprostivi su, i Božja je milost bezgranična, tako da uvijek ima nade.

Ali opasno je i u tome se uljuljkati i to koristiti kao izgovor za činjenje grijeha.

Bog mrzi grijeh, ali voli grešnika. Bog želi da svi grešnici u konačnici dobiju bitku protiv grijeha i đavola, i da postanu Bogoliki, Hristoliki.

vako na primer ja...ja mislim da je meni i vakima ko ja generalno najlakše...

duboko sam ubeđen da Bog postoji...i onaj drugi, rogonja...i sve što ide uz njih...znači nisam ateista...al sam nikakav vernik...nikakav..pijem, pušim, kockam se..ne sećam se kad sam zadnji put postio...ove godine sam mrsio i na veliki petak..greškom ali jesam..i ič se nisam uzbuđavao zbog toga...

valjda sam već par puta napisao al evo još jednom..da sad umrem pakao mi ne gine..sto posto..ma milion..ma iljadu...ali imam tu u mozgu činjenicu da mogu da se promenim i pokajem..u nekom trenutku svog života..da ostavim sve iza sebe....sve loše i da budem bolji...bolji čovek, bolji otac, bolji...

sad, neki kažu da je to licimerno, da svesno varam Boga u koga verujem...moguće...ali licimernije mi je da ja glumim vernika a radim sve u kontri..ili glumim ateistu a plašim se Boga...

meni je najlakše..budite kao ja...:))

I još nešto. Zabluda je da se mi možemo sami izboriti protiv grijeha. Čovjek je nemoćan u odnosu na grijeh, i protiv grijeha se može izboriti jedino Božjom milošću, dakle uz Božju pomoć. Otuda i značaj molitve u borbi protiv grijeha i iskušenja.

Ako čovjek misli da može da pobjedi grijeh bez Božje pomoći, i samo snagom svoje volje i discipline grdno se vara.

NECU, jer cu popizdeti i reci ti svasta i samo cu se iznervirati. NECU.

A ček, jovičiću, šta kad ti bog oprosti što si drkao? Šta se onda dešava? Oćeš opet da drkaš, pa da tražiš oprost il šta već?

ali imam tu u mozgu činjenicu da mogu da se promenim i pokajem..u nekom trenutku svog života..da ostavim sve iza sebe....sve loše i da budem bolji...bolji čovek, bolji otac, bolji...

Ali pazi, i ateista ovo moze uraditi, samo ne iz niskih pobuda i iz straha za sopstvenu guzicu, jebote.