Kod nas u domu ima neka devojka koja nosi klompe sa plastičnim đonom i neverovatno brzo trči uz i niz stepenice, gore-dole po spratovima, uglavnom u ranim jutarnjim časovima, dok mi ostali, normalni, spavamo.
Probudila me je 652167 puta. U početku sam joj samo jebala majku, a kasnije sam počela da zamišljam kako bi bilo lepo da se saplete, zapne, oklizne i padne i slomi vrat. Zamišljala sam te scene. Krv, otvoreni prelomi, slomljen vrat, njena namučena faca, iskrivljene usne od bolove, krici, jauci. I smejala sam se.
Onda sam ja jednu noć ostala dugo onlajn na sajtu, i nameravala da spavam duže popodne. Ona je naravno to jutro sprovodila svoje uobičajene aktivnosti trčeći gore - dole i uz to ih je oplemenila i nekom neartikulisanom skikom i vriskom, kao da je čamuge prangijaju i meni je dozlogrdilo da samo zamišljam njenu smrt. Ustala sam, otišla kod upravnika, uvukla mu se u rč i od tada, devojka nosi cvičke i ne čuje se da je živa.