Ne baš bukvalno zbunjenost Džimi, nego nevjerovanje.
Ako ti djeci samo kažeš "hrišćanstvo uči to i to, hrišćani vjeruju u to i to" i tako isto za islam, budizam, hiduizam i sl. - uslijed samog broja religija svakoj se pridaje manji značaj. 1/n teži nuli kad n teži u beskonačno. Dakle svaka religija ima manju težinu. A i kad se kaže u toj formi "ovi VJERUJU u to i to", onda dijete, želeći da ispadne pametno - reće, "ma zabole mene, ja ne vjerujem ni u šta. Koje su to budale, ovi vjeruju u ovo, oni u ono, ludaci silni. Po svoj prilici niko od njih nije u pravu. Meni najbolje da ne vjerujem ni u šta"
Dakle ako se neka religija ne predstavi samostalno i ozbiljno, ne kao skup legendi i bajki, već kao jedno od mogućih objašnjenja neke realne kosmičke istine i kao ozbiljan i argumentovan teološki sistem dogmi, po svoj prilici će sve biti odbačeno, a djeca će biti ateisti.
Ako se već i odluče da djecu podučavaju o svim religijama - onda treba za svaku iznositi dokaze za i protiv, teološke argumente, istorijske argumente, itd. pa da dijete logičkim putem zaista dođe do istine. Ako ono na kraju sve odbaci - ima pravo na to.
Dakle, ne reći samo "hrišćani vjeruju u to i to", već reći "hrišćani vjeruju u to i to na osnovu tih i tih dokaza... istorijskih izvora, predanja, teoloških argumenata i razmatranja, tih i tih spisa, itd." Proučavanje direktnih izvora vjere bi bilo uključeno u nastavu i sl.
E kad djeca uporede sve te dokaze, dogme, teološka razmatranja različitih religija i sl. tek onda mogu slobodo da se opredjele za neku religiju. Ali toliko ozbiljno i duboko proučavanje mislim da je jedva moguće i na fakultetu, a kamoli u osnovnoj ili srednjoj školi.