@ pufnica
Pa može da bude i ozbilna i zajebancija. Ko kako voli.
Otvorih ovu temu pod utiskom jedne knjige koju sam nedavno čitao. Ona je imala sasvim drugu poetnu, ali mene je sjebala totalno verovatno zato što ne verujem u njenu konačnu pretpostavku da bog postoji. Jebote, sjebo sam se totalno. Eve jedan TATIC
"Ako mi se svest, pri umiranju mog tela koje me drži i koje zovem svojim da bih ga razlikovao od sebe samog, vrati u potpunu nesvest odakle je izišla, i ako se to isto dešava sa svešću moje braće, onda naš vredni ljudski rod nije ništa drugo do proročka povorka utvara, idući od ništavila ka ništavilu, i humanitarizam najnečovečniji što možemo zamisliti. I, lek nije u pesmi koja veli:
I svaki put kad pomislim -
smrt izbeći neću ja,
plašt prostrem po tlu, i nikad
nije meni dosta sna.
Ne! Lek je gledati Sfingu pravo u lice, ne trepnuvši okom, i tako se otklanja urokljivost njenog pogleda."
Autor je Unamuno a knjiga je "O tragičnom osećanju života"