Moje drago gradilište.
Bilo si tu za mene u najtežim mesecima mog života. Kada su me svi duboko povredili i kada skoro tri meseca nisam bio trezan, ti si uvek bilo tu za mene. Tvoji crepovi i betonski blokovi, bačeni napolje da ih izjede vreme, krašeni su bili mojom zadnjicom danima i noćima. Metalne mreže, zarđale i oštre, zbog kojih sam se skoro spotakao i pao licem pravo na njih — što bi mi verovatno razvalilo lice i dalo tetanus. Kran s kojim sam jednom popričao, posle kojeg piva više podobro posle ponoći, i na koji sam pokušao da se popnem, samo da bih otkrio da je gornji deo merdevina bio uvučen. Poljski WC koji je uvek smrdeo gore nego leševi, i koji je primio litre i litre mog urina (ali češće bi to bila trava ili sneg).
Deponija koju sam sam stvorio ispijanjem trocifrenog broja litara piva — uglavnom plastične flaše, poneka limenka, ali nikada staklena boca. Radnje koje sam obogatio svojim kupovanjem piva. Plastične flaše tuzlanskog pilsnera, čiji je rok trajanja uvek bio dva meseca od kupovine. Tvoje vreće cementa koje su mi nekad umazale trenerku dok sam sedeo na njima. Porodica lisica koje sam redovno viđao kako šetaju okolo, pokušavao sam da se sprijateljim s jednom, ali nikada nisam sasvim uspeo.
Savladao sam najgori deo svoje depresije sedeći u tebi, dok sam istovremeno uništavao svoju jetru.
Nikada te zaboraviti neću, ono što si nekad bilo. Ceo život ću pamtiti tvoj pun ljubavi, ali tvrd zagrljaj cigala i mnogo mekši, ali nepoznatiji zagrljaj tvoje nemontirane fasade, obložene stiroporom. Počivaj u miru, a tvoji delovi da zauvek čine zgradu koja je nastala onim što jeste.
I jebem onog pandura i njegovu usranu, zarđalu Golf Dvojku što je pokušao da me uhapsi dok sam tu upražnjavao.