(Bio sam turio ovo na temi "Šta te nervira", ali mislim da me ne nervira toliko koliko mi je ostavilo bol na duši, i možda buduće psihičke poremećaje, pa je možda priličnije da turim ovde)
Skoro sam bio domaćin na pet dana jednoj osobi, evo jedna epizoda. Dupliciranje suglasnika je da bi se verno prezentovalo otezanje u govoru, jer Vuk Stefanović Karadžić rek'o "pisati kao što se govori"... Da ne skrećem sa teme:
- Hoćeš kafu?
- Jooooooj, neeeeeećuuuuuuuu.
- Hoćeš neki alkohol?
- Jooooooj, neeeeeećuuuuuuuu, neeee pijeeeem alkohooooool.
- Hoćeš čaj?
- Jooooooj, paaaa moždaaa, aliiiii neeeeeećuuuuuuuu.
- Hoćeš sok?
- Jooooooj, moždaaaaaa bih, ali neeeeeećuuuuuuuu.
- Hoćeš ručati?
- Jooooooj, neeeeeećuuuuuuuu, ranooooooo mi jeeeeee.
- Dobro, treba li šta?
- Vruuuuuuuće mi jeeeee.
- :uključim klimu:
... (pauza neko vreme)
- Luuuuuukoooooooo?
- Molim?
- Hladnoooooo mi jeeeee.
- :isključim klimu:
... (pauza neko vreme)
- Hoćeš u šetnju?
- Joooooooj, paaaaaaaaaa neeeee znaaaaaaam daaaaaaaa liiiiiiiiiiii jeeeee siiiiiiiiiiguuuuurnoooooo, štaaaaaaaa tiiiiiiiiii misliiiiiiiš?
- Pa što ne bi bilo sigurno? Meni se ništa nije dogodilo, idemo, jebiga, u centar što ne bi bilo sigurno?
- Joooooooj, paaaaaaaaaa neeeee znaaaaaaam. Ili moždaaaaaa daaaa ideeeeem?
I ovako u nedogled, nedogled, nedoglede....
Neću reći da je ovo bila koleginica iz Beograda, i da sam iskao od Boga smrt koliko mi je bila dosadna. Sem kenjkanja i priče o poslu, ona apsolutno nema druge teme za razgovor. 0. Krompir. ∅. Prazan skup.
U Guantanamu bi trebalo da koriste ovakve tehnike mučenja ljudi, ako ih već ne koriste... ili bi bilo suviše surovo. Da ga jebem...