Konkretno imam na umu Miloša Kovića i Milu Lompara.
Obojica imaju sjajne akademske biografije i nisu šarlatani i pijačni teoretičari zavjere.
Uprkos tome, imaju pojedine ideje, koje su onako, da kažem, baš žestoko udesno... Ne baš po mom ukusu.
Sad, postavlja se pitanje, da li su oni u pravu? Da li je IQ i akademska karijera dovoljan argument? Osnovna logika kaže da nije, jer bi to predstavljalo poziv na autoritet (https://en.wikipedia.org/wiki/Argument_from_authority), što je logička greška.
Pa ipak, iako nije logički egzaktan dokaz bilo koje njihove tvrdnje, njihov akademski uspijeh i erudicija, ne mogu se tako lako ignorisati.
To me podsjeća malo na onaj midwit meme. Za one koji ne znaju midwit meme predstavlja sa lijeve strane nekog totalnog debila i njegove stavove, u sredini je tzv. midwit, tj. blago natprosječno inteligentan čovjek, koji "vjeruje u nauku", odbacuje teorije zavjere, raspolaže velikim brojem naučnih fakata, i činjenica, i misli da generalno konta stvari... njegovi stavovi su generalno u suprotnosti sa stavovima ovog idiota u lijevom dijelu crteža. A onda, krajnje desno, imamo nekog hardcore genijalnca, sa IQ 150 i više, i tu su i njegovi stavovi izneseni, koji se, začudo često podudaraju sa stavovima onog debila krajnje lijevo (s tim da on do tih istih stavova dolazi na složeniji način), a razlikuju se od stavova ovog midwita sa IQ 120, koji je u sredini.
Sad mene zanima da li je to i ovdje slučaj, da recimo ortodoksne seljačine, primitivni nacionalisti, itd... kod nas, imaju iste stavove kao i recimo najveći umovi neke naše intelektualne elite, dok recimo "prosječan" visokoobrazovan čovjek ima stavove koji se razlikuju od obojice i koji su puno umjereniji i više ljevičarski?
Ja konkretno mislim da to možda liči da je tako, i lako je u to povjerovati, ali da na kraju ipak nije tako. Jer da bi bilo tako, ta desničarska intelektualna elita morala bi biti u pravu. A ja mislim da oni ipak nisu u pravu. Ako me to čini midwitom, so be it. Lično mislim da su nas, istorijski gledano, razna politička i strateška razmatranja te intelektualne elite debelo ukanalila i da su imala generalno loše efekte i po Srbe, i po naše susjede.
Kao primjer za to mogu navesti onaj čuveni memorandum "SANU"-a. Malo čega dobrog je on donio, i samo je doprinio povećavanju tenzija i povećao šanse za rat.
Ja, kao i većina ljudi smatram da to što se desio rat i što se raspala Jugoslavija je jedna katastrofa.
Ali možda nisam u pravu. Ako sam ja jedan midwit, možda prosto nisam u pravu. Možda je, ultimately, bolje (ako se gleda na veoma dugi rok), to što se Jugoslavija kao jedna vještačka tvorevina, raspala, i što su se sve države okrenule sebi, razvile sopstvene identitete, vratile svojoj religiji itd. Možda Jugoslavija nije nikad ni trebala da se pravi. Možda će, dugoročno gledano, ako se gleda na 100 i više godina u budućnost, biti bolje za svaku državu da se razvija sama za sebe, svoja na svome, bez stalnih prepucavanja sa ostalim republikama bivše nam države.
Možda je i za krajiške Srbe, bolje to što su istjerani iz Hrvatske, iako ih je tu i poginuo određeni broj, a kuće im spaljene, nego da su ostali u Hrvatskoj, u miru, gdje bi možda za 100 godina bili asimilovani i zaboravili da su Srbi... Kažem možda, samo spekulišem, ne tvrdim da bi to bio slučaj. Samo pokušavam da uđem u glavu tih akademika i da prokljuvim njihov način razmišljanja. Ako mene pitate, ja mislim da se asimilacija ne bi morala nužno desiti, jer se nije desila ni za vrijeme Austrije, ni za vrijeme Turske, ni za vrijeme raznih drugih država koje su tu bile... ti Srbi nisu zaboravili da su Srbi, niti su prešli na katoličanstvo (osim u par epizoda nasilnog pokatoličavanja). Generalno, da bi Srbin bio Srbin, da bi slavio slavu i bio pravoslavac, nije neophodno da živi u Srbiji. Ipak, život u matici, svakako umanjuje šanse da će se izgubiti vlastiti identitet. (U Americi obično posle 2-3 generacija zaista i zaborave da su Srbi)