Primijetio sam da u nekim stvarima standard življenja neprimijetno raste, a toga nismo ni svjesni dok se ne osvrnemo.
Evo na primjer, 1990-ih Kinder Bueno je koštao marku ipo. Sad košta isto toliko. Nekim čudom je potpuno otporan na inflaciju. A 1990-ih je hljeb bio pola marke. Čitav hljeb. Sad je hljeb dvije marke i više.
1990-ih je Kinder Bueno stvarno bio luksuz.
A danas je luksuz samo u šali. Potpuno je pristupačan.
Tako isto je devedesetih limenka Red Bulla bila 2,5 marke. Što je tad bilo astronomski iznos za 250ml soka, kakav god da je.
Sad Red Bull košta isto toliko, ili čak malo manje. A sve ostale cijene su otišle 3-4X u odnosu na tad. I plate su većinom pratile rast cijena.
Vrlo dobro se sjećam 90-ih, ja u Beogradu kod babe i dede, odem u zdravu hranu, i tamo prodaju u rinfuzi sve i svašta. Između ostalih indijski orah. Cijena takva da mi nije padalo na pamet da i pomislim o njemu.
Indijski orah ni danas nije jeftin, pa ga opet redovno kupim...
Te neke stvari su ostale na istim cijenama, koje su nekad bile astronomske, a sad, kad je sve ostalo poskupilo nekoliko puta, te stvari koje su nekad bile luksuz, postaju prilično pristupačne.
I dalje postoji doza podsvjesnog osjećaja da se luksuziram kad pojedem kinder bueno ili indijski orah.
P.S.
Ovo je samo opažanje, nije svrha teme da dokazujem kako živimo dobro ili da opravdavam to kako su nas razne vlasti do sad vodile. U svim ostalim segmentima inflacija je toliko otišla, a plate nedovoljno rasle, da je i dalje većini teško sastavljati kraj sa krajem, a ni ja tu nisam ništa bolji (zasad...). I dalje polažem nade u programiranje, i trenutno radim završni rad na onom kursu...