Desilo se to krajem 2014. godine, jednog sivog jutra koje je obilježio moj susret sa dva kera koji su disciplinu trčanje u krug jednog kera za drugim podigli na jedan potpuno novi nivo.
To je sve što mogu reći za sad, jer ako želite bolje da shvatite ovu priču potrebno je prethodno znati još neke detalje.
Naime, noć prije toga, ja i jedan drug smo se napržili na Kebinu pjesmu "Bre gidi džanum" i jebi ga, s obzirom da smo seljačine puštali smo je sa telefona (bitan detalj za kasnije). Poslije sam došao kući i igrao Dotu i pošto imam slab net nijesam mogao da je puštam preko kompa nego sam je opet puštao na telefon dok igram.
Otišao sam dosta kasno da spavam a neispavanost koja je pratila sljedeće jutro samo je više doprinjela bizarnosti scene koja će se svega nekih petnaestak minuta otkad sam se ispišao i oprao zube odigrati pred mojim očima.
Kad sam izašao iz kuće zateklo me je sumorno jutro. Spustila se neka gadna magla, ona što iz daljine djeluje opipljiva a sivilo neba me je baš ćeralo u ljutu depru.
Preda mnom je bila neka šetnja od 20 minuta do bloka đe živi ovaj drug sa kojim sam to jutro išao na fakultet mada nekih 2 minuta otkad sam prešao preko kućnog praga zastao sam impresioniran surealnošću scene čiji sam bio jedini svjedok.
U ulici u kojoj sam se nalazio u tom trenutku, sa moje desne strane bila je jedna ogromna livada na kojoj je trava već opasno požutjela a žičana ograda koja ju je razdvajala od okolnih imanja je samo doprinosila bizarnosti onoga što se odvijalo nekih petnaestak metara dalje od mene.
Dva psa, najdžukelastija džukca koja sam ikad vidio, trčali su u krug jedan za drugim i to jedan povelik krug, nekih 6-7 metara prečnik sigurno. Radili su to dobrih dvadesetak sekundi koliko sam samo stajao tu neispuštajući nikakav zvuk. Tišina je bila najjeziviji element njihovog... performansa.
U tom trenutku rekoh da pogledam koliko je sati ali kako sam sinoć na telefonu puštao bre gidi džanum, otključavajući isti, slučajno pritisnem onu ikonicu od internet eksplorera i odjednom kreće dotično remek-djelo Dragana Kojića Kebe, koje je cijeloj toj sceni dalo jednu emirokusturičovsku dimenziju. Stajao sam tu dobrih još minut sigurno kada su ta dva kera konačno odlučila da otrče negdje dalje.
Od tad, kad god vidim dva kera kako trče u krug u glavi čujem "bre gidi džanum", a kad god čujem tu pjesmu u glavi vidim dva kera kako trče u krug.
Jednog dana ako se bude snimao film o meni, želim da to bude uvodna scena.
https://www.youtube.com/watch?v=Re9lqGSHb1Q
http://www.dogbreedinfo.com/images7/French_Bulldog_run2.gif
Probajte ovaj gif da gledate dok slušate ovu pjesmu, daleko je bolje ovo što sam ja iskusio ali kako ovaj gif ima samo 2 frejma djeluje dosta jadno tako da doprinosi malo atmosferi bar jedan djelić da iskusite kako je.
