ako se već odlučiš na samoubistvo, budi kreativan pri izboru a opet probaj da to bude što bezbolnije. ja ću se još malo prekontati, možda se roknem nekada u životu a možda i ne. nekako bi mi bio smor da se patim dok umirem, a cijeli život da se gotivim. to mi niđe veze ali eto, jedan od načina da sebe podarim smrti je taj da prvo uzmem metlu, skinem prašinu sa trijema pred kućom, zavalim se na onu stolicu što se ljulja, pogledam poslednji put unuke i konje kako skakuću po ranču, pošaljem im poljubac, stegnem čvorić za rokić iznad lakta desne ruke i dam sebi zlatni šat. mada, to je malo vjerovatno, jer je ta ideja smor i cimanje.
ako mi dođe neka genijalna ideja na pamet, najaviću svima da će se to desiti, kao što je kroz redove najavila jedna starija rodica (ali ona je po meni to uradila amaterski - uradila se jesencem, onim kurcem što ide u zimnicu ili gdje već pa se patila danima) i kao što je između ostalog uradio i Hanter Tompson.
cijela ta saga o smrti Hanterovoj u koju su uključeni smrt koju je najavio svima koje je malo bolje poznavao, sama smrt u kojoj se roknuo svojom omiljenom puškom i sahrana na kojoj je njegova urna ispaljena u (ja mislim) okean iz topa je po meni nešto genijalno.