Moja prica za Vukajliju, inspiracija macak Tosa, naslov nema.
Hodajući kasnim satima jedne od važnih gradskih avenija, onima koje nisu šturo označene rednim brojem, kao trinaesta ili stodvadesettreća, već štrče zasluženim slovnim imenom, Drug je ljutito svodio račune:
- Kako kratka godina, o, kako kratka godina, pa ni hiljadu kilometara, kratka, kratka...
Najednom, nešto ga je prenulo. Bio je to glas, par sekundi daleko. Udovica Stanica, sa jednom rukom na kuku i prijetećim kažiprstom u vazduhu, sjekla je vazduh:
- Matorče, ovo je treći put da prolazisš mojim časom. Da se nisi zaljubio? I bolje čuvaj tog džukca, juri mi Rušku po dvorištu, dvadeset metara mi je trebalo da ga stignem i otjeram prošlog puta.
Sjetivši se povoca u ruci izmedju njega i Crvenog, namrgodio se, i frkćući nastavio put. Stana se nalaktila na ogradu i gledala za njim, dok je Ruška sa krova gledala u noć...
- "Trista šezdeset pet dana u hiljadu kilometara, malo je Crveni, ništa", negodovao je, koračajući. "I ta baba, ja se zaljubio, pa sram je bilo."
Ušavši u stan, ne paleći lampu, ne svlačeći se, legao je u ogromni krevet na sredini sobe. Soba je bila zamračena i gluva, daleko od puta, sa navučenim roletnama. Pravio je planove. Iznad njega, visio je crni plafon. Podigao je ruke, desuna savijenu do pola, a lijevu opruženu. I one su se izgubile u tami. Bilo je svejedno. "To li je? Ne moram da spuštam kapke, ni da opružam ruke?", mislio je. Bilo je teško praviti planove sada kad je tavanica svuda oko njega, kada ništa ne dopire do njega. "Možda je zid tik iznad mog nokta? Možda su mi kutovi sobe tijesno uz bokove? Nemam razloga da mislim suprotno. Ovo je dobar čas, pravi čas! Šezdeset godina hoda, i sad sam stiješnjen da u ovih par sekundi nevidjela okrenem sve na smrt."
Lupajući na Drugova vrata, Stanica je mazila Crvenog po glavi. Iz tromo otvorenih vrata, promoškoljila se rasanjena Drugova glava.
- "Sredi se malo matori, opet si ostavio Crvenog vezanog za moju ogradu. Da se nisi zaljubio? Nećeš me ženiti takav."
Zatvarajući oči, i mazeći Crvenog, potpuno je otvorio vrata. Pronašao je prekidač za svijetlo. Zahvalio se muklim glasom i pozvao Stanicu unutra, da jedu pečene kestene i slušaju radio. Razumije se, odbila je, i u dva koraka nestala iz vidokruga.