VPrijavaPrijavi se

Prozno ćoše

Arhiva51 odgovor· poslednji 17. maj 2016.
PD
Peri d platapus2. feb 2013.

Znate kako postoji "Pesničko ćoše"? Naravno da znate.
Daklem, ovo je za one koji možda imaju neku proznu mudrost koja je u proznoj formi, a ne u poezijskoj, ili kako se već kaže. Daklem - nešto što vam neće koristiti za defku, kao lejm oni citati što ih žiljavuše stavljaju za opisa profilnih slika, možda neki isečak iz sastava na koji ste ponosni, nešto baš dobro iz primera sa defki, ili sa Tarzanije, ako pišete tamo...

Citat:Negde oko 12h mi je postalo malko dosadno, valjda jer je bilo 4 puta više momaka od devojaka (tako se kaže, jel?), a njih je bilo 3. Recite šta hoćete, po meni su žene najlepši pol koji sam video u životu, i bez njih mi je malko smor.
Uzeo sam drugovu gitaru i odsvirao par Đurinih pesama, a kada me je to smorilo,pola pjan - pola smoren, sam odlučio da napišem jednu sopstvenu.
Nije to bila neka pesma - bez metafora, sa samo 4 strofe ( jedino na nivou je bila ukrštena rima) i cela sagrađena oko onog Tirionovog stiha "Voleh devojku toplu ko leto", što ga pevuši kroz pola Martinovog "Sudara kraljeva", ali je prilično lepo zvučala uz gitaru pa se većini ljudi dopala.
Kasnije sam kod kuće pokušao da je rekonstruišem, ali sam zaboravio skoro sve. Možda je i bolje tako.
Kada sam je odsvirao, otišao sam po piće u drugu sobu. Jedna od najboljih drugarica je naletela na mene, ili ja na nju. Stajala je dovoljno blizu, onoliko koliko je njen status veze dozvoljavao.
"Kome je posvećena?"
Biću pravnik, trebalo bi da mogu da pričam u nedogled i da to ima smisla, ipak, dva savršeno zelena oka sa po zvezdom o ušuškanom u uglu, i savršeno tuđa, razoružala su me od svih vinom natopljenih priča koje bi mogle da zvuče realno.
"Jednoj brineti, nije odavde, ne poznaješ je." Ozbiljno, ŠKK?
Naravno da je laž bila očigledna i glupa, a ostavila me je bez kečeva pred poslednjim štihom. Kako da kažem da pesma nema posvetu? Da nemam kome da je posvetim? Patetično.
Znala je da lažem, ali je ipak sve ostalo na tome.
Nikad nisam umeo da igram jedan-na-jedan. Jednom su mi rekli da ličim Čendlera Binga.
Ubrzo je otišla negde, a mi smo ostali i proveli prilično dobro poslednja 2 sata, pre nego sto sam otišao sam poslednje dve rugarice. Ne znam šta su radili oni koji su ostali, ali se iskreno nadam da nije bilo nikakve romantike, jer bi romantika izmetolikog broja muškaraca dovela do sosidž festa.
Citat:Priroda je podigla planine i reke, a ljudi - ljudi su podigli granice
Citat:Naravno, i treba da tražiš tu Neku Tvoju, jer njeno ime stoji umesto onog "N" na kompasu, i, kad je nađeš, znaš da nikad više nećeš gledati u zvezde - jer je tvoja Zvezda odmah tu, ispred tebe
· · · · · ·
LU
Larry Underwood27. maj 2013.

Ma jeste Vidojković truo, samo me podsetio stil donekle.

Evo još nešto moje, ova je pisana onako opušteno, ne zamerite previše na stilskim zajebancijama.

Citat:PERSPEKTIVA

Taj dan počeo je kao i svaki drugi. Probudio se pre svoja dva brata. Dom im je bio ispunjen akvarijumima i kavezima sa raznim vrstama reptila. Voleo je da bude tu. Za drugo nije ni znao. Odvojeni od roditelja još na rođenju, bili su navikli na svoj život.
Ipak, nešto se promenilo. Posle popodnevne dremke, shvatio je da mesto na kom se probudio nije njegov krevet. Uspravio se i pogledao oko sebe. Sve je bilo drugačije.
Nalazio se u ćeliji. Kavezu, koji se nalazio u drugoj, daleko većoj prostoriji. Na jednom kraju prostorije nalazio se prozor sa navučenim zastorima, ali ostatak se jako teško razaznavao. U ćeliji su se nalazile posude (pretpostavio je da su za hranu i vodu) , trenutno prazne, nekakva čudna podloga i to je bilo to. Vrlo brzo je shvatio da je jedini izlaz zaključan. Šćućurio se u ugao i čekao...
Proteklo je nekoliko napetih sati u iščekivanju pre nego što se svetlo upalilo a tamničar stupio pred kavez. Beše to čovek u svojim pedesetim godinama. Nosio je naočari za vid, tankog rama, podignute tako da mu zalizuju sedu ali i dalje bujnu kosu. Beše obučen krajnje obično, onako kako biste zamislili prosečnog pedesetogodišnjaka. Čovek mu se obratio. ’’Da li si gladan, Deni? ’’ , izusti on lagano. To nije bilo zatočenikovo ime ali je shvatao da bi bilo beznadežno objašnjavati, tako da se nije bunio. ’’ Mora da jesi. Doneću ti nešto. ’’ , reče i izađe iz prostorije. Ubrzo se vratio noseći zelenu salatu i nekakav keks koje je spustio u jednu od posuda. Zatim je posegao za vratima kaveza. Gurnuo je svog zatočenika blago u stranu da ne bi istrčao napolje i izvadio drugu posudu da bi je napunio vodom. Ubrzo ju je vratio. Nasmešeno je pogledao kroz rešetke i napustio prostoriju. Zbunjeni mladi zatvorenik je navalio na hranu, halapljivo kidajući salatu u tišini.
Te večeri se čovek vratio sa dečakom. ’’Ovo je moj sin’’ , izgovorio je živahno. ’’Nadam se da će te se dobro slagati’’ . Dečak je fascinirano gledao kroz rešetke. Pružio je ruku polako. Onda je ustuknuo. Razmenio je par pogleda sa očima unutar kaveza. Onda je otišao.

Kako je vreme prolazilo, dečak i zatočenik su se sprijateljili. Šest meseci kasnije, Deni je prihvatio svoje novo ime, a dečak i njegov otac su mu čak i postali dragi (neki bi to nazvali Stokholmskim sindromom) . Povremeno je razmišljao o svojoj braći. Nadao se da znaju da je dobro. Hrana je bila raznovrsna, povremeno su ga puštali van ćelije da prošeta (ali ne daleko), a čak je dobio i spravu za vežbanje. Činilo mu se da oni stvarno žele da se on oseća kao član porodice. Ipak, i dalje je bio zbunjen u vezi sa razlogom njegovog dovođenja i zatvaranja, kao i činjenicom da ga niko nije tražio (da li je? ) .

Protekle su dve godine od dana kada se Deni našao u kavezu. Malo toga se promenilo. Zapravo, ništa sem njegovog zdravlja. Osećao se neobjašnjivo tromim, spravu za vežbanje nije koristio nedeljama, porcije hrane su mu trajale neuobičajeno drugo, a nije bio rad ni za ustaljene šetnje.
Nedelju dana kasnije zaspao je u svom kavezu i nikada se nije probudio.
Dečak je pokušavao da ga probudi. Bezuspešno. Uplakano je otrčao do oca. Otac ga je tešio, objašnjavajući mu da je to prirodno, da svima jednom dođe kraj. Kada se dečak umirio, dogovorio se s ocem da naprave sahranu. Izabrali su žutu kutiju. Smestili su telo unutra, a zatim je pokopali u zemlju iza kuće. Napravili su i mali drveni krst. Dok su se vraćali u kuću počelo je da grmi. Otac je rekao dečaku da ne bude tužan; da će kupiti novog. Dečak nije želeo drugog.

Dodatna rečenica na kraju, izbačena na Rahmetlijev predlog.

Citat:Kiša je lagano padala, razvodnjujući marker koji je na krstiću ispisivao '' Deni, najbolji hrčak ikada '' .
SI
sijalica27. maj 2013.

Kasnije ću da pročitam sve ove priče, a evo jedna moja koju sam napisao krajem druge godine i tad mi se činila do jaja, sad mi je baš njah...Pogledajte:

Citat:Isterao ga iz kafane

-Ne! Dosta! Neću to više da trpim! – povikao je Janko – Ovaj život više nema smisla. – zatim popi sedmu čašicu viljamovke. Da, bio je mrtav pijan.
Ostalim gostima kafane “Sedam listova“ ovo nije bilo ništa neobično. Janko već dvadeset godina dolazi svaki dan I priča jednu istu priču uz nekoliko čašica viljamovke. Onako smrdljiv i trbušast, uvek je sedeo sam za stolom, pio i ćutao sve dok odjednom gromko ne uzvikne. Ostalim posetiocima je bio interesantan samo u početku jer su voleli da razmenjuju mišljenja sa njim. Niko nije delio njegov izuzetno pesimistički stav o životu. Svi su u kafanu dolazili samo usput, da bi igrali karte ili sklapali važne poslovne dogovore. Janko je bio prvi koji je doživeo zlu sudbinu u njihovom malom mestu, te je stoga pokušavao da svoje brige utopi u alkoholu, ali one su plutale.
Janko je rođen u imućnoj porodici kao četvrti sin seoskog kneza Đorđa i Ane. Odmalena se učio da radi jer je Đorđe bio svestan da će njegovo nepošteno stečeno bogatstvo nestati. Zbog toga je bio izuzetno nesrećan i umro je ophrvan grižom savesti kada je Janko imao devet godina. Briga o celom domaćinstvu pala je na njegovu epileptičnu majku. Ni ona nije dugo poživela. Umrla je u trideset šestoj godini od epileptičnog napada. Brigu o celoj porodici sada je preuzeo najstariji brat David. Janko je bio mezimac svojih roditelja kao i brata Davida. Nije hteo da uči njihov zanat pa je otišao u vojnu školu. Boravak u vojnoj školi prekinuo je Veliki rat. Regrutovan je sa sedamnaest godina zajedno sa svoja tri brata. Janko je jedini preživeo povlačenje preko Albanije. Kada se vratio kući preuzeo je celo imanje kao i supruge svoje braće na izdržavanje. Od svog najboljeg druga Arona dobio je poziv da učestvuje u zelenaštvu, čime se bavila Jankova porodica. On je to odlučno odbio smatrajući da će isto toliko bogatstvo steći poštenim radom. Dovršio je vojnu školu i, pošto je bio najbolji đak, dobio je mesto profesora. Nije ni slutio koliko će mu taj posao značiti u životu.
Godine 1937., u četrdesetoj godini, oženio je Hanu, kćerku bogatog jalijskog trgovca Elijasa. Ona mu je u miraz donela veliko bogatstvo i preselila se u njegov gradić. U naredne tri godine rodila mu je dvoje dece, dečaka i devojčicu. Živeli su mirno, uživali su u životu, imali su sve što im je bilo potrebno dok se tu nije čula prva reč na nemačkom jeziku. Nisu bili obavešteni o tome šta se dešava u svetu izvan njihovog grada jer ih to nije zanimalo. Postalo mu je jasno tek kad je broj stanovnika njihovog mesta počeo naglo da se smanjuje. Počeo je još jedan rat, veći od prethodnog. Napustili su dom i otišli su u planinsku kuću da žive. Tu Nemci nisu mogli da ih nađu. Krajem rata odlučili su da se vrate, ali ih je kod kuće sačekao stravičan prizor. Veliki broj dalekih rođaka porodice Zilberg je ležao u skoro potpuno raspadnutom stanju. Janko i porodica su rešili da se vrate u planinsku kuću ali su im put preprečila četiri nemačka vojnika koji su ih naterali da uđu u voz i odveli su ih u Beograd, u koncentracioni logor Topovske šupe. Janko je jedini preživeo. Vratio se u svoj gradić, obnovio kuću i ponovo se oženio. Za ženu je uzeo Saru, devojku trideset godina mlađu od njega. Ona nije mogla da ima dece ali to nije toliko smetalo Janku jer je verovao da je konačno našao osobu koju zaista voli. Tako je mislio deset godina dok Sara nije umrla. Dobio je otkaz u vojnoj školi u koju se u međuvremenu vratio. Počeo je da se bavi starim zanatom svoje porodice, zelenaštvom. Počeo je ponovo da stiče bogatstvo ali je ceo njegov imetak progutala vatra. Ostao je bez porodice, kuće, novca, posla... Počeo je da redovno posećuje sinagogu i da živi od milostinje. Zbog zelenaštva ga veliki broj ljudi nije voleo. Svaku paru koju je dobijao počeo je da troši na alkohol, potpuno se zapusteo, pravio je budalu od sebe, narod mu se smejao ali je voleo da priča o prokletstvu Janka Zilberga, svako je znao napamet ono što je on u kafani svaki dan pričao.
Danas Janka više nema, Bog ga je isterao iz kafane pre mnogo godina, ali u "Sedam listova" čuvaju uspomenu na Janka kroz nove naraštaje pesimističnih i ogorčenih meštana koji, kao i on, pokušavaju da utope tugu u rakiji i prepričavaju svoje dogodovštine i svoj život.
ТМ
Томдрил Мерилин27. maj 2013.
Citat:Тату
Био једном један човек, и тек забаве ради, тетовирао на себи бар-код. Насумице писао линије и бројеве, мислећи: каква добра шала. И, једнога дана, отишао у Макси, дотрчало обезбеђење, и утврдили: да то није човек, већ кесица кикирикија. Јадан човек, вратили су га на раф, али нико није хтео да га купи, и најзад му је истекао рок трајања. Баш ми га је жао, тог човека.

Какав Хармсовизам..Супер!

TO
torazulu27. maj 2013.

Sijalice, ovo tvoje me potseti na Davicovu "Hanu"...

Ja sin mutnog lovca,
ni vidra ni ovca
zavoleh u gradu kolonijalnu Hanu
kci starog jevreja udovca, trgovca
kraj groblja sto drzase bakalnicu i mehanu...

SI
sijalica27. maj 2013.

Da, tada sam i pročitao "Hanu" i "Rafinu avliju" od Isaka Samokovlije. Pa sam na zadatu temu rešio da ovako nešto napišem...

TO
torazulu27. maj 2013.

Naszavi jevrejski ciklus, sa Cir Mosom Abensaamom od Stevana Sremca...:)

СК
Сантјаго Коровјов27. maj 2013.

Последњи круг. Дуга вожња по трамвајским шинама. Тамна ноћ. Необично тамна. Врели задах летње вечери спушта своје тешке, суморне стопе на моја рамена. Нигде никог. Отварају се врата. Моја станица. Излазим. Пролазим поред сопствене зграде и настављам право. Поглед изгубљен на хоризонту. Нигде никога. Велики град. А ја сам. Мисли прелећу преко мојих скута, једна по једна. Смењују се брзо, као на покретној траци. Цео живот у двадесет секунди. Осећања хаотично лете свуда наоколо. Врата. Одшкринута врата. Страх од непознатог. Шта је иза? Јака емоција. Желим да знам. Стало ми је. Ја волим. Плашим се. Са друге стране ме чека или потпуни крах, понор, или светло, најлепши дан. Прилазим. Радознало покушавам да видим било шта иза истих. Тмина. Магла. Сила која ме привлачи. Осећам се безнадежно. Лоша карма. Тако желим да угледам те очи. А врата се затварају. Опет ништа. Исцрпљен. Сломљен. Без снаге. Седам на кревет. Не, немогуће. Очи, очи које нису пустиле сузу годинама уназад, влажне су. Подрхтавају. Непријатан осећај. Не знам шта, не знам како. Изневерио сам је. Изневерио сам себе. Беспомоћни уздах. Неуспели покушај говора. Отварам уста, а речи не излазе. Сломљена кола. На мојим леђима. Рањив као мало дете. Слеп за све осим за њу. Теже је него што сам мислио. Понос? Понос не постоји. Лако је умрети уздигнуте главе. Тешко је изгубити. Изгубити вољену особу због сопствене грешке. Тешко је пљунути на себе. А још теже је испаштати због својих глупости. Признати. Погазити своју реч. Због ње. Она је једина важна. Ма кога ти лажеш? Волиш је. Због себе. Не знаш како би без ње. Хаотичне мисли. Излази једно по једно слово. Причам тихо. Па још тише. Она слуша. Једно извињење за другим. Бришем сада већ мокре очи огрубелом руком. Признајем јој све. Говорим како се осећам. Реч по реч. Брзо. Па споро. Неразумљиво. Па опет кристално јасно. Она остаје без речи. Плаче. Кретену! Твоја прича ју је натерала на плач... Зовем је. Јак стисак руке. Никад јачи. Да се смири. Или да смири тебе? Смеши се. Па поново. И опет. Тамна ноћ се распада у парампарчад. Излази дан. Леп и сунчан.
----------------------------------------------------------------
Тако сам свестан да овој причи нешто дебело фали, али никако да је изменим и да укапирам због чега нисам задовољан тиме како је испала. Мада, ето, реко' да поделим са вама. То јест, знам шта јој фали, али опет...

ВЕ
ВеликиСрбин27. maj 2013.

Ova druga je odlicna Larry. Mozda cak i da ostavis bez kraja, tj bez da kazes da je hrcak. Meni je, vec na pocetku, u prvom paragrafu, bilo jasno da ce ovo moci da se na razlicite nacine protumaci. Malo me cak razocaralo kada si rekao da je hrcak.
Dobro pisete, majkumu lololo

LU
Larry Underwood27. maj 2013.

Hvala Rahmetli. Nije to loša ideja, izmenio sam.

VA
Valdemar27. maj 2013.

Ninoslav

Da imam tumor, Ninoslav bih ga zvao. Sličan bi bio moj Ninoslav meni: bezvoljan i gladan, mršav i nespreman da ubije domaćina. Lepo bismo se slagali, moj Ninoslav i ja.

LU
Larry Underwood27. maj 2013.

Hahahah Ninoslav. Fino, kao neka psiho dečja pesmica.

TO
torazulu27. maj 2013.
Citat:Тако сам свестан да овој причи нешто дебело фали, али никако да је изменим и да укапирам због чега нисам задовољан тиме како је испала. Мада, ето, реко' да поделим са вама. То јест, знам шта јој фали, али опет...

Po meni, fali joj radnja. Ovo sto si napisao je vise kao neka poezija, nabacana gomila misli koja pravi neku atmosferu u glavi dok je citas.
Inace kratke forme pisanja mogu da dozvole svakojaka eksperimentisanja, na primer Valdemarove crtice su sasvim OK, ali cak i u prici o coveku sa bar kodom, on postuje osnovu, to jest, ono skolski , uvod, razrada, zakljucak. Ako je nesto sto su nas na casovima Srpskog ucili istina, onda je to to, ne samo u pisanju nego i u govoru, pogotovu kada treba da se izlozi neka ideja. Prica koja nema ni glavu ni rep je dokurcila u danasnje vreme, jer je svi svakodnevno koriste.

СК
Сантјаго Коровјов27. maj 2013.

Није радња. Не мораш да је посматраш као причу и схватићеш да радња није неопходна. :)

BR

Fali joj slika, pisana je filmično, kao scenario i treba da se iskoristi za kratki film uz naratora. Ništa drugo.

VA
Valdemar27. maj 2013.

ТАЛАСОН

Име ти је Бандук. Ти си из лозе зидара. Твоје име значи: потпорни стуб.

ЈА РАДИМ И ПО ВЕТРУ И МРАЗУ И КИШИ НИШТА НЕ МОЖЕ ДА МИ ЗАСМЕТА ПОНЕКАД МОЖДА ЧУДНО КОМЕШАЊЕ У ОЧИМА КАДА СЕ ПОПНЕМ ВЕОМА ВИСОКО

Ти градиш, а не знаш ни коме ни чему. Они ти увек дођу у собу и благо те ухвате под руку, идемо, Бандук, ми знамо да ћеш нам и овога пута помоћи.

И УЗИДАЈУ МЕ У ТЕМЕЉ ЗГРАДЕ ПА ДИШЕМ МИРИС СВЕЖЕГ МАЛТЕРА ШКРГУЋЕМ СИТАН ПЕСАК ПОД ЗУБИМА СРЕЋА ЈЕ БИТИ ТАКО ЧВРСТО САХРАЊЕН У БЕТОНУ

Али убрзо ти напустиш темеље. Као дух ти пливаш кроза зидове, штитиш их од потреса и злих људских мисли. Ти си таласон, и људи те тада поштују.

А КАДА СРУШЕ ЗГРАДУ ИСКРАДАМ СЕ НА СВЕТЛОСТ И ТУ МЕ ЧЕКАЈУ ДАЈУ МИ ИНЈЕКЦИЈУ КАЖУ ИДЕМО БАНДУК НАТРАГ У ТВОЈУ СОБИЦУ

У соби нема ничега. Седиш на поду и чекаш да те, поново, одведу до градилишта. Толико пута већ си помислио да никад нећеш умрети.

DE

@reme
Taj fazon (ko zna kako se zove ta stilska figura slobodno neka kaže neću mu ništa) sa jedna reč rečenica je dobro kad se pojavi jednom, dva puta u tekstu, ovako pamtim zadnje 3 rečenice i kad stignem na kraj nemam pojma šta sam pročitao. Sve mi to deluje kao da si uhvatio neki do jaja fazon, vezao ga za stolicu silovao ga u sve rupe isekao na froncle dao mački da pojede pa nju vezao za stolicu pa vezao izolir trakom... Dakle tvoj stil pisanja u ovo tekstu mi liči na sadržaj debelog creva mutave mačke. A čitao sam tvoje defke i znam da znaš da pišeš ali ovde se jednostavno proseravaš stilom mutave mačke.
@svi ostali koji misle daje dobro pistati stilom mutave mačke
Nemoj te to raditi. Pronađite sebe u sebi ne u dojajnim fazonima.

I eto to je moja prva kritika. Nudi neko posao? :)

Prijavi se na vukajlija.com da bi odgovorio.Prijavi se