(Pošto nemamo dovoljno religijskih tema, evo još jedne, ali with a twist)
Nešto razmišljam koliko ljudi imaju prazne i besmislene živote. Takozvane "razvodnjene duše". Glavni princip je postao "u se, na se, i poda se". Samim tim, jedina stvar koja im daje privid smisla života je - novac.
Da li je novac postao Bog? Da li ljudima više nije potrebna ni ljubav, ni saosećanje, ni ljudskost, ni sunce, ni nebo ni ptičice što cvrkuću? Da li je suština bitisanja u ovoj dimenziji steći što više novca i njime kupiti što više stvari? Da li su shopping mallovi hramovi novca? Da li su ljudi već, na nekoj ravni, počeli da se mole novcu?
Dakle, govorim o globalnoj, ne samo lokalnoj pojavi. Kod nas je donekle i razumljivo. Nemaština te navodi da se fokusiraš samo na puko preživljavanje, teško je ceniti život praznog stomaka.
Mi smo tu negde, jednom nogom na zapadu, jednom negom među zemljama trećeg sveta, a muda nam u procepu. Ali, upoznala sam ljude koji su putovali po nekim tamo Filipinima, Indijama, pičkamamaterinama, i koji su mi pričali da su ti ljudi srećni. U nemaštini su, ali su srećni. Srećni su što su živi. Dok "zapadnjaci", nisu srećni i nikad im nije dovoljno novca....
Da li se vi molite novcu? Da li je on jedino što vas čini srećnima? Da li vam je zarađivanje novca smisao života? Ako nije, kako uspevate da ostanete srećni u trenucima kada su vam džepovi prazni?