Sa indeksom ljudskog razvoja (human development index) od 0,766 Srbija spada u zemlje sa visokim HDI, i zauzima 59. mjesto od 187 zemalja. Dakle, po rangu smo pri kraju prve, najrazvijenije trećine.
Inače HDI je vrlo važan indikator, jer u njegovu formulu ulazi očekivani životni vijek, stepen pismenosti, obrazovanje, životni standard i kvalitet života.
A pritom stalno kukamo kako loše živimo, kako smo najgori, kako su samo kod nas političari ovoliko korumpirani i pokvareni, kako su sve razne (negativne) stvari samo kod nas moguće, kako jedva sastavljamo kraj sa krajem itd.
A objektivno živimo bolje od dvije trećine čovječanstva.
Inače jedan članak sa B92 me podstakao da otvorim ovu temu.
Najsrećnije stanovništvo po jednom (vjerovatno vrlo upitnom) istraživanju ima Kosta Rika, zatim Vijetnam i Kolumbija.
Srbija zauzima, ne baš pohvalno 79. mjesto.
Pritom
HDI Kosta Rike je 0,744 (69. mjesto), Vijetnama 0,593 (128. mjesto) i Kolumbije 0,710 (88. mjesto)
dakle sve ove zemlje su objektivno u mnogo većem kurcu od Srbije, a opet narod je pozitivnije nastrojen i zadovoljniji životom.
Šta je to što je dovelo do toga da mi imamo tako visoke standarde i pretendujemo samo na najbolje i poredimo se samo sa najrazvijenijim zemljama? Zašto mi umišljamo da možemo biti kao Švajcarska, Švedska, Njemačka, itd... ?
Jedan mogući odgovor je da je takav stav naslijeđe istorijskog ponosa, npr. na slavnu državu Nemanjića. E sad možda mislimo, eto, da nas nisu Turci unazadili 500 godina, sad bismo bili ko Švica, il bar ko Italija.
Šta vi mislite?
