Leti muha u sobi. Da joj je da izađe. Ne može jer je sve zatvoreno. Bila je očito iznervirana, jer je počela glasnije zujati, i luđe letjeti. Posmatrala sam je neko vrijeme. U meni se probudi humanost. Odlučih čvrsto da je neću ubiti, već smognuh snage da ustanem sa stolice i potrošim energiju na otvaranje prozora, kroz koji bi to živo biće, ne svojom krivicom zatvoreno između 4 zida, izašlo i slobodno nastavilo let od kante do kante, od govneta do govneta. Pokazah joj rukom u smijeru otvorenog prozora! Uzviknuh, vidno uzbuđena: "Leti, mala muho, leti!", i obrisah suzu u uglu desnog oka. Hah... Ta, leteća koza, se (da li namjerno ili ne), ogluši na moje uzvike, na moju velikodušnost, na moj trud, moje suze, i nastavi se zalijetati u zatvoren prozor.
Stojala sam tako nekoliko trenutaka, posmatrala je u nevjerici. Osjećala sam se iskorištenom...
Pomislih: "E jebem te glupu.", uzeh muhalicu i usmrtih je.
Zafrljacila sam leš kroz prozor.
Zašto su muhe tako glupe kad im otvoriš prozor?