Toliko ste me “isprozivali” da ne znam gde bih pre počeo. Prvo, čini mi se da je dobar deo vas koji ste postovali u skorije vreme prilično mlađi od mene, što me ne čini pametnijim, naprotiv, nego naprosto malo duže sam bio u mogućnosti da pratim košarku nego vi.
Primer – Gazimudo, koji piše da je Vujošević bio samo u CSKA u inostranstvu, što ukazuje na to da košarku prati najviše desetak godina. Radio je on i u Španiji, i u Italiji (u čak tri tima).
CSKA je samo poslednji fijasko (fijasko ipo s obzirom na budžet - reč koju smo od njega slušali celu deceniju). Ne ubeđujem vas da ga ne volite, ali dopustite meni da ga ne volim, a još manje cenim jer čovekov najveći uspeh je plasman na Fajnal 4, tj. četvrto mesto u EL 2010. pošto ono treće mesto iz Gana 1988, imajući u vidu sastav tima, smatram jednim od najvećih neuspeha jugoslovenske(srpske) košarke. Svi znamo da je za uspeh iz 2010. najzaslužniji Bo, ali ako vi mislite da je Dule ja neću da vam protivrečim.
Vođenje reprezentacije na EP u Švedskoj ne bih komentarisao, verovatno je Rakočević kriv za loš plasman trolololo. Inače kada već toliko volite Vujoševića, a Igora ne, trebalo bi da znate da je nekoliko puta zvao Rakoča u Partizan, ali ipak je ovaj preveliki zvezdaš (za razliku od Moke) da bi ikada zaigrao za Partizan.
Ne mislim da je vrhunski trener.
Kažu da je najtrofejniji Partizanov trener, to poštujem, mada po mom skromnom mišljenju, ništa nije vrednije od Željkove titule 1992.
Za ove koji ne znaju, trenirao je i Zvezdu.
Ovo što sam napisao za Pekovića ne znači da je davao 40 poena prosečno, nego je bilo utakmica gde je davao i po 40 poena (toga se sećam) i nikako bar za mene nije bio nepoznat igrač kada je došao u Partizan (jer sam priželjkivao da dođe kod nas), o čemu svedoči i činjenica da je Samardžijski koji je već bio solidan centar prosleđen u FMP, da bi se Pekoviću otvorilo mesto. Ali to što ne znate neke činjenice o igračima pre dolaska u Partizan me ne iznenađuje jer me iskustvo uči da neki moji ortaci čak i stariji od mene (40+) ne prate ništa osim EL, a u domaćim takmičenjima KK Partizan, pa se desilo na primer da me ortak po potpisivanju Robertsa, pita: “Ko je ovaj Roberts, i kakav je?”, a većina navijača Partizana se i danas zaklinje u istog. Slično je bilo i sa Čakarevićem, ali njega je bar trebalo da zapazite kada vam je utrpao 30 poena. Još ima primera, ali ako grešim vi me ispravite, ja sam to možda pogrešno zaključio iz iskustva sa svojim ortacima.
Obradović je najtrofejniji evropski trener, to je činjenica, i svaka čast. Osvajao je EL (KEŠ) sa 4 različita tima, a ukupno 8 puta, ako se ne varam. Kup kupove, kupove, prvenstva... neću ni da brojim.
Sa reprezentacijom je osvojio sve osim OI zlata (sa OI ima srebro i kao igrač i kao trener), a SP je osvojio i kao igrač, EP samo kao trener, itd.
I Federer je najtrofejniji igrač svih vremena pa ga ne volim.
Kada je Obradović kao selektor u pitanju, ne smeju se zaboraviti i neuspesi, za koje morate priznati snosi bar deo krivice i odgovornosti, a po mom mišljenju najveći.
-EP 1999. u Francuskoj “samo” treće mesto. Pod navodnicima jer objektivno sada je svaka medalja uspeh, a tada nipošto s obzirom na naš sastav. Prvenstveni je krivac zbog lošeg selektiranja ekipe, jer je vodio dva rovita (čitaj: povređena) pleja, i kada se treći (jedini zdrav plej) Lukovski povredio, ostali smo bez pleja. Čak i u tim okolnostima smo izgubili polufinale od Italije “na mišiće”
-OI u Sidneju 2000. totalni fijasko (opet imajući u vidu naš sastav) - 6. mesto, doduše sa “samo” 3 poraza (od Kanade (Neš nas je razguzio) u grupi, od Litvanije u četvrtfinalu, i od Italije u borbi za 5. mesto). Prvi put su do javnosti doprle priče o sukobima u ekipi, primer: tuča Tomaševića i Bodiroge (danas lepo sarađuju u KSS).
-OI u Atini 2004. (ne želim ni da se sećam, porazi od N.Zelanda i Kine, ukupno 4 poraza od 5 utakmica u grupi) i pobeda nad Angolom u borbi za 11. mesto od 12 ekipa! Jedino delimično utešno, i ako može da se kaže pozitivno je pobeda u grupi nad kasnijim vicešampionom Italijom, i nesrećan poraz “sa pola koša“ od kasnijeg šampiona Argentine. Sastav, opet više nego dovoljno dobar da se osvoji “bar medalja”.
-EP 2005. u Beogradu - kraj.
Tu mi se zgadio konferencijom za štampu posle prvenstva, iz prostog razloga što je ona morala biti održana pre prvenstva, i što je morao ranije da reaguje na
“splavarenje” pre svega svojih tzv. NBA zvezda, i na ostale probleme u ekipi (primer: tuča Tomašević-Jarić).
Vrhunski igrač - plej (iako “bez” leve ruke), i vrhunski trener, ali eto ja ga ne volim, i ostavlja mi utisak da je loš čovek (ne poznajem ga pa ne tvrdim da je loš čovek).
Za Rakoča opet “ostajem dužan” stvarno sad imam mnogo posla, i ovo sam predugo kucao.
I da mislim da TRENUTNO imamo jači sastav. Ne zbog Rakoča već zbog celog tima. Da ne nabrajam sve, evo jednog brzinskog primera: Očekujem od Andrije Milutinovića, da eksplodira ove godine, jer će u trenucima kada bude bio na terenu biti tek 3. ili 4. napadačka opcija, i mislim da će pogoditi veliki broj otvorenih šuteva. Uostalom i Gurović je bio najbolji u ekipama (i u reprezentaciji Srbije) u kojima je bio u najboljem slučaju treća napadačka opcija.
Možda je to što mislite da imate bolju ekipu posledica onog fenomena o kojem sam gore pisao, da ste nezainteresovani, ili nedovoljno zainteresovani za dešavanja van kluba za koji navijate. Pa, i ovaj mali Luka Mitrović je klinac koji mi se posle Anđušića najviše svideo (kako igra ;-)))) ) od svih klinaca koje je Hemofarm izbacio poslednjih par godina.
A čini mi se da je besmisleno ovo predsezonsko prepucavanje pogotovo imajući u vidu da timovi ni jednih, ni drugih nisu kompletirani.
Džoni, nadam se da sam bar delimično opravdao ove lepe reči koje si za mene napisao
Tvoj post je milina čitati jer puca od poznavanja materije.