Ja sam uglavnom bio žestoki protivnik feminizma, i uvijek sam smatrao da žene tom borbom za jednaka prava više sebe unesrećuju, nego što se usrećuju. I takođe, uvijek sam smatrao da su se žene već izborile za jednaka prava i da nema šta dalje da se bore. Takođe, smatrao sam da time što se takmiče sa muškarcima, gube na svojoj ženstvenosti, i sve manje mogu da se osjećaju kao žene.
I dalje se slažem sa većinom od tih stavova.
Međutim, ja iako sam skontao da su se žene već izborile za jednaka prava u društvu, sve više uviđam da se i dan danas U PORODICAMA, a ne u društvu, vrši, maltene sistematsko zlostavljanje žena.
Ako je žena samo domaćica, i ne radi van kuće, onda je po meni sasvim OK da ona radi sve kućne poslove i preuzme na sebe brigu o djeci.
Međutim, danas su se mnoge žene emancipovale, ganjaju karijeru i slično, zarađuju isto kao i njihovi muževi, što je sasvim OK. Naravno, ako ona to želi. Međutim problem je u tome, što te zaposlene žene od karijere, čim dođu kući s posla, nakon žestokog rmbačenja, krenu da čiste kuću, deveraju s djecom, kuvaju ručak i rade sve ostale kućne poslove, dok njihovi muževi, kad dođu s posla zavale se u fotelju ili legnu i gledaju TV ili čitaju novine. Po meni je to čisto zlostavljanje, i sistematsko zlostavljanje. Ako i muž i žena rade i zarađuju, onda bi po meni trebalo potpuno jednako da se posvete i kućnim poslovima. Međutim, muževi uglavnom ne rade kućne poslove iz dva razloga: prvo što ih mrzi, a drugo, što žele da se zna ko je muško u kući, i neće da ruše svoje muško dostojanstvo i sujetu time što bi radili "ženske" poslove. Neće da budu proglašeni za papučare, ili ne daj Bože, pedere. A žene, takođe, rado se prihvataju tih kućnih poslova, iako su došle kući premorene s posla, jer žele da njihov muž bude pravi muškarac i imponuje im ako on to jeste. Smatraju te kućne poslove i nekom vrstom svoje dužnosti. I sve je to super. Međutim, realno, ti kućni poslovi uzimaju danak. Nije lako to sve raditi. Meni se smuči život kad moram oprati suđe, a one to rade svaki dan.
Drugi primjer iz moje porodice, moja baba, koja je, hvala Bogu, vitalna, ima 79 godina, a i dalje radi sve žive kućne poslove, kuvanje, čišćenje kuće, peglanje i sve ostalo. Ona sad živi sa mojim ujakom, njenim sinom, koji ima 43 godine, radi, ne zarađuje nešto posebno i neoženjen je. On je inače super lik, i svo to njegovo stanje se može opravdati raznim faktorima, poput rata, izbjeglištva i ostalog. Ali eto, on svoje stvari sređuje i sve ostalo, ali ipak 90% kućnih poslova padne na babu. A tako je bilo i dok on nije bio zaposlen. Da se ne lažemo, i ja živim sa mamom (starci su mi razvedeni) i bili su periodi kad sam mjesecima samo lelemudao, a ona je i tada obavljala glavninu kućnih poslova, iako ima veoma zahtjevan posao.
Dakle zašto moj ujak, ja, i mnogi drugi muževi, sinovi, i generalno muškarci gotovo nimalo ne pomažu svojim majkama i suprugama u kućnim poslovima?
1. Zato što smo tako navikli, a loša navika se jako teško mijenja. Nikad se od nas to nije ni očekivalo, niti su žene od nas to tražile. Jednostavno smo prihvatili povoljno stanje za nas.
2. Zato što smo lijeni i mrzi nas.
3. Zato što svoju savjest pravdamo time, da je to tako uobičajeno INAČE u društvu, i nemamo dovoljno volje i energije da ispravimo tu nepravdu.
4. Naravno, tu je i kulturološki razlog, muškog ponosa i muško-ženskih odnosa.
Realno, sve su to izgovori, a ne opravdanja, a mi smo stoka i kraj priče.
P.S. U pojedinim navratima kada sam ja lično sredio svu kuću, prao suđe i sve ostalo, mama je bila uglavnom zadivljena, ali kad bih to POČEO raditi pred njom, ona bi uvijek rekla: NEMOJ, ja to znam, bolje, ne znaš ti to uradit kako treba, razbićeš nešto, sjebaćeš mi kuhinju, i slične stvari.
Dakle, djelimično je problem i u tome što žene žele da rade te poslove. A žele zato što osjećaju da je to njihova dužnost. I u prošlosti, kada je muž bio jedini koji donosi pare u kuću, to i JESTE bila njihova dužnost, i imale su pravo kada su se tako osjećale. Ali danas, kada vrlo često oboje zarađuju približno jednako, to im svakako nije više dužnost, a taj njihov osjećaj je lažan, i on je poslijedica vjekovnog programiranja i ispiranja mozga.
E sad, ko ima da se na ovo sve nadoveže.