Imam jednu komšinicu, koja je prilično lepa žena. Udata je, ima malo dete. Ali tuga je to što su i ona i muž narkomani. Nemaju novac ni za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba a kamoli za narkotike. Zato je prinuđena da prodaje dupe svakojakim prjavim alkoholičarima. Slušao sam i drugove kako se hvale da su išli kod nje i kako pričaju kakve spodobe su sve išle kod nje...
Jednom nam se na ulici, uz uobičajeno "dobar dan", susreo pogled. I možda tripujem, ali nikada nisam sreo osobu tako očajnog pogleda. Mogu zamisliti samo kako se oseća...
Ja sam nejebač. Možda zbog što nisam lep ili zato što sam emocionalno retardiran pa ne bih mogao sebe ni da zamislim kako držim ruku devojci, šetam ulicom grleći je, govorim joj "pile, srculence, medena" A to je nekako uslov za jebanje. I često sam sebi govorio "ma iznajmiću kuravu, dosadilo mi je šiljenje uz you jizz". Ali onda se setim tog pogleda i postidim se pred samim sobom.