Danas nije politički korektno pljuvati po Đinđi i patrijarhu Pavlu. Oni mu sad nekako dođu nezvanični sveci ove zemlje. Mene to mnogo živcira i proradi inat u meni pa bih baš da pljujem. Nego nekako ne mogu po Đinđiću, pod uticajem propakande čini mi se da sam ga previše ozbiljno shvatio, idealizovao, idolizovao i sve to tako... Sad jadan mislim, da on nije pripadao ovom podneblju i da narod nije mogo da ga razume, pa zato i nije mogo mnogo toga u praksi da uradi. Ipak, ideološki je valjda neprevazđen. Blaženopočivši je mali mrav u tom smislu za njega. Al da se razumemo, usrao bih grafitom spomenik obojici, kill your idols i tako to...
A što se devedesetih tiče, dveiljadite sam imo 11 god. tako da se još uvek kolebam da li znam i da li se sećam na svojoj koži kako je to izgledalo. Ali ono, kolko sam čuo iz prve ruke, čini mi se da se sad mnogo bolje živi. Jeste da postoje neke paralele, ali ipak nisu one tako radikalno pesimistične kako se na prvi pogled čini. Bio sam nedavno u Italiji, razgovarao sa par mladih ljudi i primetio da su i oni prilično, čak i podjednako ogorčeni na kvalitet svojih života u ovom ekonomskom smislu, tako da sam se donekle utešio. Valjda kad vidiš da su i drugi nezadovoljni, onda vlastito nezadovoljstvo lakše podnosiš.
Jedno je sigurno. Ova zemlja je u srži korumpirana. Kad kažem u srži, onda mislim na sve, od ministara, preko profesora, sudija i lekara, do šalteruša i pijačnih preprodavaca. Što si hijerarhijski bliže vrhu, to korupcija više bode oči, ali ono, ima je bukvalno svuda. To je neka vrsta morala danas, čak i moranja. Dok god se to ne promeni, progres neće ići onom brzinom kojom treba da ide. Uostalom, sve ovo svi znamo i vidimo...