Šta mislite o njenim romanima?
Jeste li se više (i da li ste se uopšte) pronašli u "Mati pirinča" ili u "Dodiru tla"? Jeste li promenili pogled na nešto zbog ovih romana?
Šta mislite o njenom ubacivanju sebe u "Dodir tla"? Smatrate li da je to tek nešto napisano zarad mućkanja glavom čitalaca, ili je zaista krenula put heroina?
Što se mene tiče: obe su me knjige oduševile, premda "Dodir" nešto manje. U "Mati pirinča" sam toliko stvarno doživela likove da sam naizmenično plakala zbog Lakšmi i klela je, žalila sam sirotog, dobrog Aju, od ove knjige gajim nezdravu averziju prema Japancima, preklinjala sam Seveneza da se ostavi pića, mrzela sam Lakšmnanovu ženu (do te mere da sad ne bih mogla da joj se setim imena ni da me ubiješ - Rata? Raša? Rašita?)...
U "Dodiru tla" sam se sve vreme nervirala zbog insistiranja bliznakinja na ostanku u Londonu, mrzela Rikija, skoro do kraja i Klaru...
Obe knjige su prelepe, jedino što u mojim očima uzdiže "Mati pirinča" jeste činjenica da je to priča o snazi, o izlaženju na kraj sa svim nedaćama, kolike god to žrtve iziskivalo, dok "Dodir tla", u suštini, govori o podleganju svojim željama i slabostima, zanemarujući posledice. Priznajem - moj je veliki literarni defekt to što će mi se knjiga teže svideti ukoliko nemam povezanost s likovima.
Koje je vaše mišljenje?