Ja nisam.
Nikad.
Baš nikad.
Ma koliko se udubio u knjigu nikad nisam sanjao nešto vezano za nju niti nekog lika.
Uvijek sanjam iz svoje lične perspektive, ja sam subjekt, a oko mene mogu biti samo ljudi koje sam uživo doživo, dakle ljudi iz mog života, a nikako likovi iz knjiga.
Da li to znači da ne doživljavam dovoljno duboko knjige, te da sadržaj knjige i emocije u njoj nisu našli put do moje podsvjesti?
Ili možda, ako NIKO ne sanja junake iz knjiga, da li to znači da je čitanje samo mentalna gimnastika (da ne kažem masturbacija) te da ne može ozbiljno uticati na naš život, a ni na naše emocije, kao ni na našu podsvijest?
P.S.
Nije da se nisam uživio u mnoge knjige. Jesam itekako. I mnoge su me i oduševile. Neke su me i duboko potresle. Ali opet ni jednog junaka nisam tako realno doživio da bi ga mogao sanjati. Barem zasad.