Ja mislim da u samom centru zemlje vlada bestežinsko stanje, jer se sve gravitacione sile raznih dijelova zemlje međusobno poništavaju. Tako da mislim da ne bi bio neki poseban problem profurati centar. Ali poslije nekog vremena, počena bi se osjećati kontra gravitacija, pa bi daljnje kopanje zapravo bilo kopanje na gore, a ne na dole, i samim tim mnogo teže. Morao bi za nešto da se pridržavaš da bi nastavio dalje. Ako ne bi razvio neki sistem, strmoglavio bi se nazad ka centru, i opet ga profurao, ali sad na suprotnu stranu. Na kraju bi se uspostavilo oscilatorno kretanje, te bi čas padao ka centru, čas se penjao od centra na određenu stranu, dok gravitacija ne savlada inerciju, pa te ne vrati opet ka centru. To kretanje bi trajalo vječno, pod uslovom da nema otpora vazduha, a ako ima otpora vazduha, onda bi se ono vremenom usporavalo, pa bi se zaustavio u samom centru ili vrlo blizu njega.
Da odgovorim na prvo pitanje. Kad bismo uspjeli nekako prokopati zemlju, na drugoj strani bi nam prvo izašla glava, jer bi smo se negdje unutra morali okrenuti, i druga polovina kopanja bi bilo kopanje na gore, uz stalno pridržavanje za stijene i kamenje, u cilju sprječavanje pada nazad ka centru.