Ko god može da se proda, prodaće se?

Slažete li se s tom tvrdnjom?

Ja imam slijedeću teoriju. Svi muzičari koji se nisu prodali, nisu se prodali iz prostog razloga što nisu u stanju to da učine. Jednostavno nemaju dovoljno talenta i sposobnosti da naprave hitove koji bi ih vinuli na vrh top lista. Kada bi to mogli da urade zaradili silne pare, promovisali bi svoj žanr muzike, stekli bi šansu za svjetske turneje, i besmrtnost u svijetu muzike. U enciklopedijama će se za 300 godina pominjati Bitlsi, a hoće li se pominjati neki ultra nekomercijalni bend koji se "nije prodao" ?
Dakle, oni pošto nisu u stanju da postignu komercijalni uspijeh (jer nemaju sposobnosti za to) podležu mehanizmu odbrane i tješe se kako su oni pravi istinski umjetnici, "doslijedni svom zvuku", koji neće da se prodaju.

Znate onu basnu, lisica i grožđe. Lisica vidjela prekrasno grožđe i htjela da ga ubere, ali kad je vidjela da je suviše visoko i da ne može da ga dohvati, počela se tješiti riječima "Nema koristi od tog grožđa, ionako je sigurno kiselo"

E tako isto i muzičari koji ne mogu da postignu komercijalni uspijeh proglase ga "kiselim grožđem" i samozadovoljno uživaju u svojoj istinskoj, nekomercijalnoj umjetnosti i neshvaćenosti.

A znajte da je najbolja muzika uvijek bila komercijalna!

Betovenove simfonije su punile koncertne dvorane za njegovog života, a na sahranu mu je došlo 30.000 ljudi. Mocart je bio vunderkind za koga je znala cijela Evropa. Bah je tu jedan izuzetak, čije kompozicije nisu naročito cijenjene za vrijeme njegovog života, ali i on je bio slavan kao izvrstan orguljaš.

Umjetničku vrijednost ove trojice genija niko ne spori i vijekovima poslije njihove smrti o njima se priča. A bili su komercijalni.

Čemu danas taj jebeni kult nekomercijalnosti? Činjenica je da je većina današnje komercijalne muzike sranje, ali za to nisu krivi izvođači već publika koja ima loš ukus. Zašto svi ti veliki nekomercijalni umjetnici ne učine nešto da prodrmaju mase iz sna i da ostave trag na velikoj muzičkoj sceni? Ja lično mislim da bi oni to rado učinili da mogu, ali, jebi ga, nisu u stanju. Nemaju dovoljno talenta da naprave muziku koja će biti i kvalitetna, i komercijalna i istorijski značajna. Da mogu uradili bi to. I bolio bi ih kurac što će neki tamo zaluđeni fanovi reći da su se "prodali".

A na ovu temu naišao sam na jedan zanimljiv post na jednom stranom forumu, pa ću ga kopirati ovdje:

"I think we have to remember that even composers change their styles (often radically), so it's even unsafe to talk about "Beethoven's style" or "Stravinsky's style" etc. I recently read a quote by Shostakovich to the effect that whenever he/she starts on a new works, he/she wants to improve upon (or surpass) the previous one. In a way, they are composing because they were not fully satisfied with the previous work. So I think that many composers try to do this and not just regurgitate their previous works. I can name names as to who does or doesn't do this IMO, but that's not the point. I will say that the composers I like the most seem to have this variety, each work of theirs seems to not only encapsulate what had gone on previously, but point to new directions..."

To je poenta po meni, da veliki muzičari nastoje konstantno razvijati muziku i zauzimati nove teritorije. A ko 20-30 godina fura jedan te isti zvuk ili stil, po meni nije pretjerano talentovan.

Популарност и комерцијалност не морају обавезно да иду руку под руку.
Такође, имаш много генијалних аутора (не само музичара, него конкретно), који су (били) испред свог времена. Неки успеју да направе понешто што је добро и што се свиди публици, па тако бивају откривени пар година, деценија, векова после смрти, а неки ће заувек остати неоткривени.
Теорија да се нису продали само они који нису довољно добри је небулозна.

E pa baš to ponekad pomislim. Možda nije sasvim tačno i možda nije uvijek tačno, ali baš često pomislim upravo to - da se nisu prodali samo oni koji nisu mogli da se prodaju. A ko je god mogao da stekne popularnost to je i učinio.

Po mom mišljenju u većini slučajeva da li će se neko "prodati" ili ne zavisi od njegove sposobnosti da se proda (tj. da postigne popularnost) prije nego od njegove svjesne odluke da to učini ili ne učini.

Vjerovatno i ja malo serem i pretjerujem, ali mi se sviđa taj stav, jer on podriva neke milion puta ponovljene klišee i teorije i daje malo svježine u gledanju na muzičku scenu.

naravno da nisam mislio da promena u zvuku znači i tzv. prodaja.
zvuk može da ostane potpuno isti, a da se bend proda. to se oseti.

nelagodan mi je taj termin "prodati". normalno je da bendovi ne sviraju samo muzike radi, već od toga i žive (kod nas to možda i važi pošto malo koji bend opstaje samo od svirki)

Daću jedan primer za koji ni sam nisam siguran koliko je dobar, ali hajde.
Kris Kornel je snimio onaj r'n'b album prošle godine sa timbalendom i svi su ga popljuvali kako se prodao. Godine dve pre tog albuma, izbacio je onaj svoj drugi solo album ja mislim da se zvao carry on.

e sad, fora je što se kris kornel nije prodao albumom sa timbalendom već onim prošlim. Istia je možda da se prodao i već drugim i trećim albumom audioslejva.

To se lako primeti. Poslušajte euphoria morning album od kornela i poslušajte carry on. Zvuk je potpuno drugačiji, ali u oba slučaja kvalitetan. Opet, na ejdnom se čuje iskrenost i ljubav prema muzici i životu, dok se u drugom ne čuje ništa.
poslušajte prvi audioslave i poslušajte drugi ili treći. prvi je pun potrebe za muzičkim izražavanjem, drugi i treći je biflovaje setliste lažnim hitovima zbog svirki i tako toga.

nemam pojma :D
U globalu,

Jovičiću, mešaš babe i žabe. Popularnost i komercijala su dva odvojena pojma.

Svi smatraju da se Metalika "apsolutno prodala" S&M albumom, dok ja mislim da je album prilicno mocan, I vecina njih ne zna da je to originalno ideja Clifa Burtona (R.I.P).

Gambi, ne miješam JA popularnost i komercijalnost, već je problem u tome što se ta dva pojma U GLOBALU često brkaju i dovode u vezu jedan s drugim u svijetu muzike.

Komercijala = proizvodnja dopadljive muzike samo zarad što veće zarade i popularnosti, a bez iskrenosti u muzičkom izražavanju

Popularnost = opšteprihvaćenost muzike među ljudima, veliki broj fanova, obožavalaca

E sad, problem je u tome što popularnost, koja je suštinski pozitivna pojava, može da nastane iz dva razloga - prvi razlog je ako je nečija muzika zaista dobra, a drugi razlog je ako publika ima loš ukus pa se primi na komercijalu.

E sad, još veći problem je u tome što danas često postoji PRETPOSTAVKA, da je sve što je postiglo popularnost, popularno isključivo zbog komercijale. Dakle mnogi popularnost i komercijalu izjednačavaju, a ja u njih ne spadam.

Citat:Ja imam slijedeću teoriju. Svi muzičari koji se nisu prodali, nisu se prodali iz prostog razloga što nisu u stanju to da učine. Jednostavno nemaju dovoljno talenta i sposobnosti da naprave hitove koji bi ih vinuli na vrh top lista.

Onda meni nije jasno šta si ovime hteo da kažeš.

Dobro, taj uvod je pomalo neprecizan. Ali htio sam reći slijedeće:

Svi nastoje koliko-toliko da pridobiju publiku. Jedni je prodobijaju iskrenošću i dobrom muzikom, a drugi komercijalom. Ko god kaže da ne želi da ima što više publike ili laže ili nije normalan.

Dakle smatram da svi oni koji imaju sposobnost da pridobiju publiku to će i učiniti (što ih čini komercijalnim, ali ne nužno i "komercijalom" u pogrdnom smislu). Neki će to postići zaista vrhunskom i iskrenom muzikom koja će se i publici svidjeti, a neki će to postići komercijalom. Ali lično mislim da će svi barem pokušati to da postignu bilo na jedan bilo na drugi način. A oni koji ne uspiju, u 90% slučajevi nisu uspijeli zato što nisu mogli, a ne zato što nisu htjeli.

Tačno je da izvjestan broj muzičara NIKADA NI NE POKUŠA DA POSTANE POPULARAN, ako taj pokušaj mora uključivati i komercijalu. Ja njima skidam kapu na principijelnosti, ali pretpostavljam da i među njima postoji VELIKI BROJ ONIH KOJI SU DUBOKO SVJESNI DA NE BI MOGLI POSTATI POPULARNI ČAK I KAD BI TO POKUŠALI NA SVE NAČINE, UKLJUČUJUĆI I KOMERCIJALU, pa onda kad već znaju da nisu u stanju postati popularni, onda to NI NE POKUŠAVAJU. I naravno kažu : "Nećemo da budemo popularni jer nismo komercijala, popularnost nas ne zanima" , a nikada neće reći ono što je možda bliže istini : "Nećemo ni da pokušamo da budemo popularni sa komercijalom ili bez nje, iz prostog razloga što znamo da nemamo taj kapacitet i tu sposobnost. "

Citat:Dakle smatram da svi oni koji imaju sposobnost da pridobiju publiku to će i učiniti (što ih čini komercijalnim, ali ne nužno i "komercijalom" u pogrdnom smislu).

Vidiš, opet pominješ komercijalno i popularno kao sličan pojam. Gluvi telefoni.

Citat:Tačno je da izvjestan broj muzičara NIKADA NI NE POKUŠA DA POSTANE POPULARAN, ako taj pokušaj mora uključivati i komercijalu. Ja njima skidam kapu na principijelnosti, ali pretpostavljam da i među njima postoji VELIKI BROJ ONIH KOJI SU DUBOKO SVJESNI DA NE BI MOGLI POSTATI POPULARNI ČAK I KAD BI TO POKUŠALI NA SVE NAČINE, UKLJUČUJUĆI I KOMERCIJALU, pa onda kad već znaju da nisu u stanju postati popularni, onda to NI NE POKUŠAVAJU. I naravno kažu : "Nećemo da budemo popularni jer nismo komercijala, popularnost nas ne zanima" , a nikada neće reći ono što je možda bliže istini : "Nećemo ni da pokušamo da budemo popularni sa komercijalom ili bez nje, iz prostog razloga što znamo da nemamo taj kapacitet i tu sposobnost. "

Sa ovime se slažem. Debili.

Jovičiću, ne moraju muzičari posebno da se trude da pridobiju pobliku da bi bili popularni. Evo uzmimo za primer Saxon. Likovi objavili prvi album i sledeće jutro ih probudila neka buka. Pogledaju kroz prozor - a ono njihovo dvorište krcato fanovima koji pevaju već napamet naučene pesme sa tog albuma.

Ne moraš prilagodjavati muziku masi da bi bend bio popularan. Ne moraš patetisati sa ljigavim ljubavnim stihovima da bi te publika volela. Ne moraš ni praviti visokobudžetne spotove.

Mada, nažalost, sve ovo veoma pomaže.

Komercijalno = ono što može dobro da se proda (iz bilo kog razloga)

Komercijala = ono što je namjerno pravljeno s jedinim ciljem da se dobro proda

Ja lično ne podnosim komercijalu, ali lično smatram da je ta priča o komercijali i "prodaji" malo pretjerana.

U slučajevima poput Lejdi Gage, zna se da je u pitanju komercijala i takvu muziku niti slušam niti poštujem.

Međutim, u slučaju Metalike, neki će reći da su se oni prodali, a ja se ne slažem. Ja prosto mislim da je Metalika najbolji bend u okviru velike četvorke i zato i jeste najpopularniji. Nisu ostali doslijedni originalnom thrash metalu, pa šta? Svaki bend ima pravo na evoluciju i mijenjanje stilova i sl. Čak i ako se jesu, kao što mnogi kažu "prodali" ta njihova prodaja je donijela više dobra metal muzici nego zla, i sigurno su time poprilično progurali metal u mainstream i utabali put novim bendovima.

Čak su vjerovatno doprinijeli popularnosti i ostalih bendova iz velike četvorke.

Ljudi koji inače ne slušaju metal, čuli su za Metaliku i mogu im se sviditi neke njihove pjesme. Onda mogu otići na Vikipediju i čitati o Metalici i tamo će pronaći "Metalika spada u veliku četvorku thrash metala uz Antraks, Megadet i Slejer". Za nekoga ko inače ne sluša metal to može biti prvi susret sa imenima tih bendova. I tako kroz popularnost Metalike, ljudi otkriju i bendove poput Antraksa i Megadeta, što znači da je uticaj Metalike na metal scenu siguno pozitivan.

Hendriks je, mrtav ladan, izjavio da živi za bluz, a da mu je najveći bluz kad to i naplati.

Fala Bogu, pošten čovjek i iskren, a nije lažni idealista.

Opet ponavljam svako hoće da bude popularan i da to i naplati, ko kaže da neće ili laže ili mu fali koja daska u glavi.

Čak je i Šenberg (najnekomercijalniji kompozitor i čak omražen među običnom publikom) izjavio kako se nada da će za 100 godina čak i seljaci zviždukati njegovu muziku.

Ja obožavam Dejvida Linča i svidja mi se njegova izjava povodom mnogobrojnih pitanja (zamerki?) tipa, kako i zašto pravi filmove koji su konzumentima često nerazumljivi. Tvrdi (i ja mu verujem) da je to nemoguće objasniti; on, prosto, u trenucima nadahnuća, poput Alise, predje ''s one strane'' i, po povratku, sve sličice i skice koje je sakupio slaže u priču koju treba da osetimo. Njemu definitivno ne možemo prebaciti da je komercijalizovao svoju umetnost (mislim na ''onu'' vrstu komercijalizacije) a to što dobar deo gledalaca njegovih remek dela ne može da ''smaže film k'o hamburger''... šta da se radi, sem da se pri drugom ili trećem gledanju, sa uživanjem, sklapaju komadići. Uživajte...

Ja recimo Dostojevskog cijenim jer se bavi izuzetno teškom i ozbiljnom problematikom u svojim romanima, ali koristi krajnje jednostavan, pristupačan jezik, i sve iznosi na krajnje razumljiv način.

I seljak koji je tek naučio čitati može razumijeti djela Dostojevskog (naravno, ako ima volje da ih pročita), i naravno, takvo čitanje će ga natjerati da se dobro zamisli o raznim stvarima.

Po meni umjetnost treba da nas natjera na razmišljanje - ali na razmišljanje o konkretnim životnim problemima, a ne na razmišljanje čiji je cilj dešifrovanje samog djela. Po meni umjetnost ne treba da bude u šiframa i zagonetkama. Ko voli enigmatiku neka radi razne mozgalice, a knjige trebaju biti razumljive i pristupačne i navesti nas na ozbiljna životna razmišljanja, a ne na razbijanje glave o tome šta je vajni pisac htio da kaže.

Jedna od intelektualno najstimulativnijih poglavlja u književnosti uopšte je poglavlje Pro et Contra (sadrži glave Pobuna i Veliki Inkvizitor) iz Braće Karamazovih. Ona je izuzetno jednostavna za razumijeti i pisana je prostim jezikom, ali me je natjerala na vrlo duboko razmišljanje.

Citat:Umjetnost da bi bila vrhunska mora da ispuni dva uslova:

1. Da govori jezikom koji publika može da razumije i da je u stanju da dopre do publike i da joj se svidi.

Ajde na primer ovako...

Pikaso je voema cenjen kao vrhunski umetnik, a ne vidim da su mu dela razumljiva. Mislim da nikome ko se ozbiljno ne bavi time nisu.